Uskrsli Krist

„Stoga ste i vi sada žalosni. No opet ću vas vidjeti, i srce će se vaše radovati, i radost vašu nitko neće uzeti od vas.“ —Ivan 16:22

U DIRLJIVOM proročanstvu koje završava s našim uvodnim retkom, Isus je prognozirao osjećaje svojih učenika s obzirom na njegovo raspeće, i također veliku radost koja će slijediti kad budu saznali za njegovo uskrsnuće.

Citiramo cijeli tekst u kojem je Učitelj rekao, „Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se radovati; i vi ćete se žalostiti, ali će se žalost vaša prometnuti u radost. Žena je žalosna kad rađa jer je došao njezin čas. Ali kad rodi dijete, ne sjeća se više muke zbog radosti što se čovjek rodi na svijet. Stoga ste i vi sada žalosni. No opet ću vas vidjeti, i srce će se vaše radovati, i radost vašu nitko neće uzeti od vas.“ (Ivan 16:20-22)

Mi možemo dobro razumjeti duboku tjeskobu učenika kad je Isus bio uzet od njih i okrutno pogubljen. Oni su vjerovali sa svim svojim srcem da je on bio obećani Izraelski Mesija, međutim njihovo razumijevanje njegove misije bilo je ograničeno.

Oni nisu znali da prije nego što bude vladao svijetom u pravednosti, kao što je prorečeno, on je najprije trebao umrijeti kao Otkupitelj ljudske rase. Ne znajući to, oni su vjerojatno osjećali da je njegova smrt mogla značiti da on u stvarnosti nije bio Mesija, ipak su ga voljeli previše da bi spremno priznali tu mogućnost. Tako zbunjeni i u čudu, čekali su i razmišljali o svemu.

MALO NADE

U tim danima između Kristovog raspeća i njegovog uskrsnuća kad se ispitivala njihova vjera, njegovi su se učenici vjerojatno prisjećali izvjesnih stvari koje je on rekao što se tiče činjenice da bi on trebao biti podignut iz mrtvih. Međutim oni nisu preozbiljno razmatrali te izjave. On je također prorekao i svoju smrt, ali oni nisu u to željeli vjerovati.

Za učenike Isus je trebao biti svjetski vladar, i ideja da bi njegovim neprijateljima trebalo biti dopušteno da ga pogube čak i prije nego je bilo ijednog dokaza da bi njegovo kraljevstvo trebalo biti uspostavljeno, bila je nevjerojatna. Kao posljedica toga oni nisu ozbiljno razmišljali o njegovoj smrti, niti su pokušavali razumjeti što je mislio pod tim da treba biti podignut iz mrtvih.

Premda zbunjeni zbog onog što se dogodilo njihova velika ljubav prema Učitelju održala je živom treperavu nadu koja se brzo raspirila u sjajni plamen uvjerenja i radosti zbog vijesti da onaj kojeg su toliko ljubili, i kojemu su predali svoje živote, više nije mrtav. Marija Magdalena bila je prva na grobu čak još za mraka, tog nezaboravnog prvog dana u tjednu. Zapazila je da je kamen sa ulaza u grob bio maknut i pohrlila je reći to Ivanu i Petru. Ta dva gorljiva učenika otrčala su do groba. Ivan, koji je prestigao Petra, stigao je prvi do groba, i odvažno je pogledao unutra. Isusovo tijelo je nestalo. Ostali su samo povoji u koje je bilo umotano Isusovo tijelo. Petar je nakon što je stigao bio još odvažniji pa je ušao u grob i potvrdio ono što je Ivan vidio izvana. Isus nije bio tamo. Ivan je zatim ušao za Petrom u grobnicu i nakon ispitivanja potvrdio da je tijelo njihovog Učitelja nestalo. „Jer još,“ kaže izvještaj „ne bijahu znali (razumijeli) Pismo, da on mora uskrsnuti od mrtvih.“

IDI I RECI

Petar i Ivan vratili su se natrag, ali Marija je oklijevala i Isus joj se pojavio kao vrtlar. Međutim, jedino kad joj se obratio imenom prepoznala ga je. (reci 11-16) Bila bi ga zagrlila ali on joj je rekao, „Idi k braći mojoj i reci im: Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu, i Bog svojemu i Bogu vašemu.“ (redak 17) Anđeo je također rekao „ženama“ kod groba, „pođite i recite njegovim učenicima da je uskrnuo od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje će te ga vidjeti.“ (Mat. 28:7) Zadatak da se obavijeste njegovi učenici da je Isus bio podignut iz mrtvih bio je hitan. Cijela njegova služba bila je vrlo kratka- samo tri i pol godine. Sada kada je oživio, ostat će sa svojim učenicima nešto više od mjesec dana. Čak i tijekom tog kratkog vremena trebao se družiti s njima u samo nekoliko kratkih prilika. Jedan od glavnih ciljeva tih pojavljivanja bio je predstaviti im „neosporne dokaze“ da više nije mrtav. (Djela 1:3)

Drugi cilj Isusovih kratkih pojavljivanja njegovim učenicima nakon njegovog uskrsnuća bio je utisnuti u njih odgovornost koju su sada imali da budu njegovi izaslanici u svijetu. Prvi put kad se sastao s njima bilo je navečer tog prvog dana kad je razgovarao s Marijom nakon čega im je ona donijela vijest o njegovom uskrsnuću. Oni su se okupili iza zaključanih vrata zbog straha od Židova. Tada se Isus iznenada pojavio pred njima i rekao, „Mir vama.“ Da umanji njihove sumnje, pokazao im je svoje ruke i svoju stranu, i oni su „se obradovali što vide Gospodina.“ (Ivan 20:19,20)

„Stoga im je Isus ponovno rekao: Mir vama! Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas.“ (redak 21) Nisu trebali pretpostavljati da je njihovo djelo kao njegovih učenika završeno. Istina, ono je bilo prekinuto i oni su bili zbunjeni i obeshrabreni. Međutim, trebali su se ustati iz te situacije i s razumijevanjem činjenice da njihov voljeni Učitelj više nije mrtav i da mu je dana sva moć na nebu i na zemlji, trebali su suočiti svijet s porukom o uskrslom Kristu.

Toma nije bio prisutan te večeri kad se Isus pojavio svojim apostolima. Kad su mu drugi ispričali o tome, on je rekao da ne bude vjerovao sve dok ne vidi izvjestan dokaz za sebe. Isus je čuo to opažanje, premda apostoli nisu znali da je on bio tamo prisutan s njima, pa im se stoga pojavio pod sličnim okolnostima, kako bi i Toma također bio uvjeren. On nije osudio Tomu, nego je ukazao na sreću onih koji će biti u stanju vjerovati bez da su vidjeli ovaj vidljivi dokaz njegovog uskrsnuća. (reci 24-29)

ZNAKOVI

Ivan je ukazujući na Isusovo pojavljivanje u svrhu uvjeravanja Tome, primjetio, „Isus doduše, učini i mnoge druge znake pred svojim učenicima, koji nisu zapisani u ovoj knjizi.“ (redak 30) Pokazivanje tragova čavala i rane od koplja bilo je „znak.“ Apostoli nisu vidjeli Isusovo božansko tijelo. Oni su vidjeli jedino tijela u kojima im se pojavio. Ustvari, on je dao svoje tijelo za život svijeta, ali apostoli, to još uvijek nisu mogli razumjeti. Oni su mogli razumjeti jedino zemaljske svari, stoga u smislu „znakova“ on im se pojavio u različitim putenim tijelima, kako su već nalagale okolnosti.

Mariji se kod groba pojavio kao vrtlar. (Ivan 20:15) Na obali Galilejskog mora pojavio se kao stranac. (Ivan 21:4) Nijedno od tijela u tim prikazivanjima nije bilo Isusovo novo božansko tijelo. Godinama kasnije Apostol Ivan, koji je vidio ta različita pojavljivanja, i razumio ih kao znakove, napisao je, „Ljubljeni sada smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. A znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer ćemo ga vidjeti kao što jest.“ (1 Ivan. 3:2) Da je Ivan vjerovao kako je tijelo koje je vidio u sobi kad su vrata bila zaključana, tijelo s tragovima od čavala na rukama i nogama i s ranom od koplja na svojoj strani, bilo Isusovo stvarno tijelo nakon njegovog uskrsnuća, on bi tada napisao, „Mi znamo kakvi ćemo biti, jer ćemo biti poput njega koji je imao rane na rukama i u nogama i na strani.“

To međutim nije bilo slučaj. Isus je bio pogubljen u tijelu. Njegova je ljudska priroda bila dana kao žrtva da otkupi grijehom-prokleti svijet od smrti. Sada je bio podignut u moć i veliku slavu, međutim pojavio se svojim učenicima na jedini način kojeg su mogli shvatiti. Zaista, kao što smo već zapazili, u to vrijeme oni nisu stvarno razumjeli zašto je on umro. Oni su bili presretni što on više nije bio mrtav, ali su se pitali zašto se trebala dogoditi tragedija njegovog raspeća i prekinuti njegovu misiju.

PUT ZA EMAUS

Premda je Isus u znatnim detaljima to objasnio dvojici od njih, apostoli nisu mogli u potpunosti razumjeti odgovor na ovo pitanje sve dok Sveti Duh nije bio sišao na njih na Pedesetnicu. Ta dvojica su bili Kleofa i i jedan drugi učenik kojima se Isus pojavio dok su putovali za Emaus. (Luka 24:13-32) Dok su putovali ti su učenici „razgovarali i raspravljali.“ Koliko je gorljiva morala biti ta njihova rasprava. Primili su izvještaj kojeg su im donijele žene da je Isus bio podignut iz mrtvih, ali oni ga nisu vidjeli, no ipak su se nadali da su te vijesti bile istinite.

Nisu prepoznali stranca koji im se pridružio, i na njegov upit, objasnili su razlog svoje zbunjenosti. Isus je odgovorio, „O bezumni i spora srca da vjerujete svemu što su govorili proroci! Nije li trebalo da Krist to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Zatim izvještaj nastavlja, „I počevši od Mojsija i od svih proroka, tumačio im je što u svim Pismima stoji o njemu.“

Ta dva učenika nisu prepoznali da je to ustvari Isus koji im tumači Pisma. Sve dok se njihovo putovanje nije približilo kraju, kad je prilikom večere, „uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio ga te im ga dao,“ oni nisu shvaćali da je taj stranac ustvari bio njihov ljubljeni Učitelj. Sada su sa svom sigurnošću znali da Isus više nije mrtav. Vijesti koje su im rano ujutro tog dana žene donijele s groba pokazale su se istinitima, jer oni ne samo da su vidjeli Isusa, nego su i razgovarali s njim malo poduže.

Sada su također shvaćali, onoliko jasno koliko su mogli razumjeti prije primanja Svetog Duha, zašto je bilo neophodno da Isus umre. Naučili su da je Mesija „izlio dušu svoju ma smrt“, da otkupi palog čovjeka od kazne grijeha u ispunjenju proročanstva i zato što je to bilo dio Božjeg plana. Inače bi vladao nad umirućom rasom a ne nad onima koji se „putem svetosti“ vraćaju u vječni život. (Iza. 53:12; 35:8)

HRANI MOJE OVCE

Učitelj se po drugi put pojavio svojim učenicima na obali Galilejskog mora. (Ivan 21:1-17) Sada su već bili uvjereni u njegovo uskrsnuće, međutim u svojim različitim pojavljivanjima nije im naveo nikakav šta i kako da rade dalje. Više ga nisu mogli slijediti od mjesta do mjesta i podupirati njegovu službu kao što su to činili prije nego je bio razapet. On je mogao doći i otići poput vjetra, nevidljiv od njih osim ako bi se čudesno pojavio u njihovoj sredini. To je naizgled značilo da više nisu imali vođe, i nisu znali kako nastaviti u njegovoj službi.

Prema tome, iako su bili radosni da Isus više nije bio mrtav, Petar i Ivan i neki drugi, odlučili su da će se vratiti natrag ribolovu. Nabavili su opremu, i proveli su cijelu noć na jezeru, ali nisu ulovili ribe. U samo zoru na obali se pojavio stranac i raspitivao se koliko su bili uspješni. Kad su mu rekli a nisu ulovili ništa ribe, predložio im je da bace svoju mrežu s druge strane broda. Vjerojatno nevoljko, oni su to učinili, i na njihovo iznenađenje mreža je bila puna ribe.

Brzo razlučujući Ivan je rekao Petru, „Gospodin je.“ Slično se čudo dogodilo kada su prvi puta bili pozvani da postanu njegovim učenicima, da budu „ribari ljudi.“ Ivan je zaključio da je to bila metoda koju Isus sada koristi da im se otkrije. Petar je skočio u vodu i plivao do obale, „a drugi učenici dođoše lađicom.“ Isus je naložio vatru, i imao je ribu i kruh spremne za učenike, i rekao im je, „Hajde, doručkujte!“ Nakon što su jeli, Isus je počeo ispitivati Petra. „Ljubiš li me više od ovih?“ upitao je. Isus je tri puta postavio Petru to isto pitanje, i Petar je tri puta potvrdio svoju ljubav i odanost. Svaki puta bi ga Isus uputio, „Pasi jaganjce moje“ ili „Pasi ovce moje.“

To mora da je bilo ohrabrujuće i utješno za Petra, jer je samo kratko vrijeme prije toga bio zanijekao svog Gospodina. Za one koji imaju manje ljubavi u svom srcu od Isusa, to odricanje je moglo donijeti trajno udaljavanje, ili barem nedostatak pouzdanja, ali ne i kod Isusa. On je mogao čitati Petrovo srce, i znao je da je njegova ljubav bila iskrena, i da mu se moglo ukazati povjerenje kao izaslaniku. On je znao je da samo iskustvo koje je u mislima nekih diskvalificiralo Petra, moglo služiti kao vrijedna pozadina iskustva, i pomoći mu da bude još djelotvorniji da „hrani“ Gospodinove „ovce.“

U 14 nas se retku izvještava da je ovo bilo Isusovo treće pojavljivanje njegovim učenicima. Očito da se tu ukazuje na njih kao grupu. Pojavio im se u sobi iza zaključanih vrata i na jednoj gori u Galileji. (Mat. 28:16-20) Ustvari na toj gori Isus je najavio svojim učenicima, „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.“ Ovdje im je također dao zadatak da idu u cijeli svijet i „poučavaju narode“, međutim bez uputa kako da nastave s tim. Međutim rekao im je da će on biti s njima. Kako je utješno moralo biti da onaj koji je imao svu moć na nebu i na zemlji kaže, „I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ ili doba.

KONAČNO POJAVLJIVANJE

Kada se Isus pojavio po posljednji puta, učenici su mu odvažno postavili pitanje koje im je bilo pri srcu: „Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme obnoviti kraljevstvo u Izraelu?“ Za njih je Isus još uvijek bio veliki obećani Mesija, onaj koji će sjediti i vladati na Davidovom prijestolju, da vlada nad Izraelom, što im je značilo da će on ponovno uspostaviti njihovo kraljevstvo.

Prije nego je Isus bio uzet od svojih učenika i razapet, ispričao im je usporedbu u kojoj je sebe usporedio sa plemićem koji mora otići u daleku zemlju i primiti kraljevstvo i vratiti se. (Luka 19:12) S obzirom da su vrlo malo viđali Isusa u tih četrdeset dana, apostoli su možda zaključili da je on bio u toj „dalekoj zemlji,“ i sada se vratio kako bi uspostavio kraljevstvo. Kralj bi se zaista vratio da uspostavi svoje kraljevstvo, ali tada još nije bilo vrijeme za to.

Vjerom i kroz prosvjetljujuću moć Svetog duha, mi sada također uživamo blagoslove da budemo „suuskrsli s Kristom.“ (Kol. 3:1-3) Dok mi ne znamo točno kada će „malo stado“ Kristovih sljedbenika biti popunjeno, mi znamo da se rad Evanđeoskog doba bliži kraju, nakon čega će biti uspostavljeno kraljevstvo. Kako je prekrasno biti među onima koji nastavljaju objavljivati „evanđelje o kraljevstvu“ uznemirenom i umirućem svijetu. (Mat. 24:14)

Poruka uskrslog Krista nama kao i onim ženama koje su prve bile kod groba nakon što je Isus bio podignut iz mrtvih je „idite i recite.“ Sada to nije samo govorenje o njegovom uskrsnuću nego također i o blizini njegovog kraljevstva. To je i da govorimo jedni drugima o našoj prednosti da umiremo s njim, i o našoj nadi da ćemo biti u obličju njegovog uskrsnuća. Zaista, naša poruka jedni drugima i svijetu obuhvaća cijeli plan vjekova, koji će dosegnuti svoj krešendo u blagoslivljanju svih naroda na zemlji sa mirom, radošću, zdravljem i vječnim životom.