Da li je „Korizma“ Kršćanska Žrtva?

„Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu- kao svoje duhovno bogoslužje.“ –Rim. 12:1

5 OŽUJKA 2014, mnogi iskreni vjernici u kršćanskom svijetu obilježavat će Čistu Srijedu i početak Korizmenog posta. Korizma je razdoblje od 40 dana pokorničkog posta kao priprema za Veliki Petak i Uskrsnu Nedjelju. Obilježavaju ga Rimokatolici i Istočna Pravoslavna Crkva, Anglikanci, Luterani i različite druge Protestantske denominacije. Može se činiti čudnim ali Biblija ne govori ništa o Korizmi niti bilo čemu tome sličnom. Kako bi smo naučili nešto o tom obredu neophodno je ispitati zapise koji su došli mnogo kasnije, počev od četvrtog stoljeća. Uspostava ovog razdoblja pokorničke pripreme čini se da je formalno započela kao rezultat djelovanja koja su se desila na Nicejskom koncilu 325 n.e. Koncil je nazvao ovo razdoblje Latinskim imenom Quadragesima, koje znači četrdeset dana posta. Nastankom sukoba u Crkvi i podjelom na zapadne i istočne grane, točno razdoblje za Korizmu razlikovalo se zbog njihovih različitih pravila o postu. Obilježja „četrdeset dana“ i „post“ crkveni su vođe povezali sa četrdeset dana koje je naš Gospodin proveo u pustinji. Isus je otišao u pustinju kako bi razmišljao odmah nakon što se krstio u rijeci Jordanu .Tamo je postio 40 dana i 40 noći i tamo ga je Đavao iskušavao. (Mat. 4:1-11) Međutim nije bila namjera da taj period razmišljanja našeg Gospodina u pustinji postane svojevrstan obrazac za ritual glede njegove kasnije smrti i uskrsnuća, nego umjesto toga primjer iskušenja koja snalaze sve posvećene sljedbenike Krista.

Kada je Korizma najprije bila uspostavljena, post se sastojao od jednog obroka dnevno bez mesa, ribe, jaja i maslaca. Postojala je također javna pokora za notorne grešnike. Bili su obučeni u kostrijet i pepeo i držali su se odijeljeno od svakoga sve do Četvrtka koji je prethodio Uskrsnoj nedjelji kada su opet bili primljeni u crkvenu zajednicu. Ovakav tretman grešnika bio je ukinut nekoliko stoljećća kasnije kada je bio nametnut oblik javne pokore na cijelu skupštinu, uključujući i svećenstvo. Ovo je bilo učinjeno paljenjem palminih grana sačuvanih od prošlogodišnje Cvjetnice i korištenjem pepela u obliku križa na čelima svih pokajnika na Čistu Srijedu (Pepelnica). Ovaj se ritual zadržao u mnogim crkvama sve do danas.

Nekako između četvrtog i osmog stoljeća, riječ „Korizma“ počela se povezivati sa ovim razdobljem posta i pokore. Na Engleskom riječ „korizma“ znači „proljeće“ i potječe od Germanske riječi koja znači „dugo“ zato što se u proljeće dani vidljivo produžuju. Stoga je očito da su crkveni vođe nastojali kombinirati ovo razdoblje od četrdeset posnih dana sa razdobljem proljeća. Slično tome, termin Uskrs je usvojen od Saksonaca i odnosi se na njihovu božicu Istaru, čiji se festival održavao svake godine u proljeće. Usvajanjem ova dva imena, Korizma i Uskrs, i njihova primjena na razdoblje koje vodi do i uključuje smrt i uskrsnuće našeg Gospodina, navodno je bilo osmišljeno kako bi se pomoglo poganskim vjernicima zamjeniti njihova vjerovanja sa kršćanskim događajima.

POVEZANA PROSLAVA

Postoji još jedna čudna izraslina ovakovog izričaja crkve prema njenim skupštinama, a to je Mardi Gras. To je Francuski naziv, koji se ponekad koristi za Pokladni utorak- Poklada znači priznanje- i dan je prije Pepelnice i početka Korizme. S obzirom da je to bio zadnji dan prije razdoblja posta, postao je prigodom za veliko veselje u Srednjem Vijeku. U gradovima i regijama nekih zemalja, ne samo da se nastavio običaj održavanja karnevala za Mardi Gras nego se čak štoviše i razradio. Karnevali sa spektakularnim paradama, maškarama, smiješnim ceremonijama i uličnim plesanjem traju nekoliko dana, a u nekim slučajevima i po dva tjedna, završavajući dan prije čiste srijede.

Neki od najslavnijih karnevala do današnjeg dana održavaju se u zemljama poput Belgije, Brazila, Njemačke, Italije, Nizozemske, i Švedske. U Sjedinjenim Državama su gradovi poput New Orleansa, Louisiane,Mobile i Alabame, posebno poznati po svojoj proslavi Mardi Gras. Razvoj karnevala i veselja prije Korizme prirodna je posljedica prisilnih postova i žrtvi koji su dakle nametnuti ljudima koji nisu istinski posvećeni Bogu. Očito je da Crkveni vođe nisu bili toliko zabrinuti zbog takvog razvoja događaja. U stvari, oni ga uglavnom podržavaju zadovoljni što se njihove skupštine nakon veselja vraćaju njima, poste i poslušno podržavaju crkvu. Premda smo si uzeli slobodu da opišemo te rituale i proslave u nekim detaljima,naš je stvarni interes dobiti odgovor na pitanje „Da li je Korizma način Krščanskog žrtvovanja odobren i u skladu sa Biblijom?“ Odgovor je „Ne.“ Božja je Riječ jasna kada kaže da Svemogući nikoga ne prisiljava na žrtvu. Biblija jasno kaže da se pravi Kristov sljedbenik treba dobrovoljno žrtvovati ili se uopće ne žrtvovati.

PRIVUČENI OD BOGA

Prvi korak da bi netko spremno žrtovao nešto, prema Bibliji je taj da tu osobu sam Boga treba privući k sebi. Isus je to objasnio kada je rekao, „Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac, koji me poslao.“ (Ivan 6:44) Kada jednom Otac privuče osobu k Isusu, odmah mora doći spremnost da se slijedi Isusa i da se žrtvuje. U Mateju 19:16-22 imamo zapisane sljedeće riječi glede jednog mladića koji je došao Isusu pitajući, „Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni? A on mu reče: Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi. Upita ga: Koje? A Isus reče: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga! Kaže mu mladić: Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje? Reče mu Isus: Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom. Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.“

Važno je zapaziti da Isus ima veoma jednostavan zahtijev za one koje je Otac privukao k njemu. Oni ga trebaju slijediti. Da bi dobili blago na nebu, trebaju se odreći blaga na zemlji. To nije bila žrtva na samo neko vrijeme svake godine- tijekom Korizme- nego do ostatka svog života.

Ovaj je mladić bio bogat i nije bio spreman odreći se svog posjeda. Isus je tom prigodom nastavio svojku pouku kako bi naglasio koliko je važno odreći se svega što imamo. A Isus reče svojim učenicima: „Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.“ Čuvši to, učenici se silno snebivahu govoreći: „Tko se onda može spasiti?“ (retci 23-25)

UŠI IGLENE

Lekcija koju je Isus dao bila je ta da su zemaljsko bogatstvo i posjedi bili teret bogatom čovjeku, i da bi gato najvjerojatnije sprečavalo umjesto pomoglo da uđe u kraljevstvo nebesko. Usporedba o devi koja prolazi kroz iglene uši naglašava tu stvar. U ograđenim gradovima biblijska vremena, vrata grada bi se noću zatvarala. Jedna mala vrata nazvana „iglene uši“ pružala su osigurani pristup gradu. Putnik koji bi kasno došao u grad- prema zalasku sunca- naišao bi na zatvorena vrata. Da bi prošao kroz iglene uši, bilo je neophodno da skine sav teret sa devinih leđa, zatim ju pokleknuti, i zatim je gurati i pritiskati da prođe kroz iglene uši. Nije bila namjera s ovom usporedbom da se prenese kako je nemoguće da bogati čovjek uđe u nebesko kraljevstvo. Umjesto toga ona je pokazala da je moguće ući kroz poniznost, žrtvovanje zemaljskih stvari, i s tečkoćama- što je bilo prikazano sa devinim klečanjem, kada ju se neopterećenu moralo pritiskati i gurati. Učenici su nakon što su čuli ovu usporedbu bili zaprepašteni i pitali su, „Tko se onda može spasiti?“ Činilo im se veoma teškim postići stav žrtvovanja kojeg je Bog tražio od onih koje je pozivao.

Osjećajući njihovo obeshrabrenje Isus je rekao, „Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.“ Petar se tada dovoljno odvažio da kaže, „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?“ Reče im Isus: „Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.“ (Mat. 19:26-29) Zapazi koliko se mnogo treba žrtvovati- kuće, obitelj, polja- svaki zemaljski posjed i svaku zemaljsku vezu.

ŽRTVOVATI SVE

Međutim, postoji još toga što se treba žrtvovati. Riječi Apostola Pavla sadržane u našem uvodnom tekstu iz Rim. 12:1 glase, „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje.“ Oni koje Bog poziva trebaju žrtvovati sve. Sami njihovi životi trebaju mu se posvetiti. Apostol Pavao to naziva „duhovnim bogoslužjem“ ili prema jednom drugom prijevodu „razumna služba Bogu.“ To nije ritual nametnut pojedincu za izvjesno vrijeme. To je životna razumnna služba Bogu. Ono što je povezano sa tim spremnim žrtvovanjem je želja da se bude preobražen tako da pojedinac čini sve ono što Bog želi. Stoga, Apostol Pavao dodaje, „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ (Rim. 12:2) Pravom Kristovom sljedbeniku užitak je vršiti Božju volju na takav način umjesto da sudjeluje u svjetskim težnjama i ritualima.

Za one koji su u potpunosti posvećeni veselje prije Korizme nije način da traže olakšanje ili bijeg prije nego što žrtvuju nešto malo ili budu vezani zahtijevima pokore za nekoliko kratkih tjedana.

Isus je spomenuo, u odgovoru na Petrovu tvrdnju citiranu ranije, da će ispravno žrtvovanje u nečijem životu imati višestruku nadoknadu onima koji budu vjerni. U njegovom će kraljevstvu ta braća zajedno s njim vladati nad Izraelom i nad cijelim svijetom kao nagrada za njihovu žrtvu.

SVJESNOST GRIJEHA

Drugi cilj kojeg su crkveni vođe imali kada su postavljali održavanje Korizme bio je da učine ljude svjesnima svojih grijeha i potrebe za pokorom. Mi bi smo stalno trebali biti svjesnima o grijehu. Apostol Ivan piše, „Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca - Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta.“ (1 Ivan. 2:1, 2)

Trebali bi smo tako planirati naš život „da ne griješimo.“ Sami po sebi mi ne možemo uspjeti u tom nastojanju. Ivan je ranije u svojoj poslanici istaknuo tu stvar: „Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha. Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe zavaravamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde. Reknemo li da nismo zgriješili, pravimo ga lašcem i riječi njegove nema u nama.“ (1 Ivan. 1:7-10) Imamo jamstvo da je Isus umro za naše grijehe i da je postao pomirnica ne samo za naše grijehe, nego i za grijehe svega svijeta. To cijenjenje našeg Gospoda, posebno toga što je umro za naše grijehe, trebalo bi se odraziti na nas svaki dan, a ne samo na razdoblje od 40 dana jednom u godini.

PRAVI POST

Korizma je bila zamišljena da prvenstveno bude povezana sa postom. Post može biti način na koji ljudi pokazuju svoju odanost Bogu. Isus je u Propovjedi na Gori iznio tri načina pokazivanja odanosti Bogu i komentorao ih. Jedan od njih je post. Druga dva su molitva i davanje milostinje. Svaki od njih se može zloupotrijebiti pa stoga Isus kaže, „Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju - neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti! Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. … I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“

S obzirom na svako od ovih djela pobožnosti Isus preporuča da ih radimo tako da drugi ne budu svjesni da ih obavljamo inače će sve biti uzalud. Iznad svega sve se ove stvari treba obavljati spremno, u bilo koje vrijeme i nikada zbog nekog dekreta. Postavljanje vremenskog razdoblja u kojem svi moraju postiti krši ova načela. Stoga, Crkveni vođe nisu postupili mudro kada su nametnuli „korizmene“ rituale svojim skupštinama. Oni su se tako suprotstavili načelima koja je iznio Isus i kao posljedica stavili su u pokret način razvijanja licemjerstva.

POZVANI

Kao konačno razmatranje ove stvari o držanju korizme, zapažamo da su crkveni vođe imali na umu 40 dana tokom kojih je Isus bio u pustinji nakon što ga je Ivan Krstitelj uronio u rijeci Jordanu. Jasno nam je, međutim, da bi bilo teško- gotovo nemoguće- da bilo tko održava ritual da shvati važnost ovih posebnih Isusovih iskustava. Ovo su razumijevanje stekli jedino oni pozvani od Boga da budu sunasljednici s njegovim sinom i da sudjeluju u njegovim patnjama- „sunasljednici Kristovi, ako trpimo zajedno s njim.“ (Rim. 8:17)

Apotol Pavao ih opisuje kao „pozvane po njegovom naumu.“ (Rim. 8:28) Stoga ne bi smo trebali očekivati od svakoga u svijetu da razumije Isusova iskušenja u pustinji, niti bi smo trebali očekivati od onih koji su sljedbenici Krista da ponavljaju to što je on učinio kada je proveo 40 dana i noći bez hrane. U stvari ne bi bilo preoporučljivo da to pokušaju a za većinu i nemoguće. Stvarna pouka ovog razdoblja od četrdeset dana je u svezi sa Prtiovnikovim iskušenjima –kojima su svi Isusovi posvećeni sljedbenici izloženi- i kako se nositi s njima.

ISUSOVO ISKUŠENJE

Biblijski izvještaj o tim iskušenjima nalazimo u Mateju 4:1-11: „Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom. A on odgovori: Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen. Isus mu kaza: Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega! Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš. Tada mu reče Isus: Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi! Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.“

U prva dva iskušenja, đavo je koristio pristup „Ako si sin Božji“, pokušavajući tako podsticati našeg Gospodina da dokaže svoj identitet na senzacionalne načine. Prvo Isusovo iskušenje bilo je da zadovolji svoje želje kao čovjek. Budući gladan, mogao je upotrijebiti svoju moć da si pribavi kruh, kao što je kasnije učinio kada je nahranio 5000 ljudi. Drugo iskušenje bilo je prijedlog Isusu da skoči pred očima ljudi sa vrha Hrama. Vjeruje se da je to bio vrh kraljevskog trijema, koji je bio visok 45 metara a dolina niže njega 182 metra dubine. Kada su ti pristupi propali, đavo je apelovao na Isusa da razmotri izbjegavanje pravca žrtve, patnje i poniženja kao staze k slavi, i da krene kraćim putem- predlažući mu da će dobitak biti jednako velik- da udruži snage s njim. U svakom je slučaju Isus dao odgovor iz Božje riječi: „Pisano je…“ i tako đavo nije uspio u iskušavanju Isusa.

SLJEDBENICI TAKOĐER ISKUŠAVANI

Sva tri Isusova iskušenja su predslika iskušenja kroz koja će morati proći njegovi sljedbenici. Premda je Đavo uključen u sva tri, prva dva su posebno znakovita jer pokazuju kako koristi naše tijelo i svijet pod Sotoninom upravom, da nas iskuša, dok je treće tipično za samog Protivnika.

Prva značajka tih iskušenja koja snalaze Isusove sljedbenike uključuje zadovoljavanje njihovih osjetila- njihovih tjelesnih želja. Drugi test ilustrira iskušenja koja uključuju zaplitanje sa svijetom i njegovim ambicijama, željama, i prohtjevima. Treći je ispit jasno od samog Protivnika koji nas poziva da ga obožavamo. Ako želimo poput Isusa uspjeti u odupiranju tim đavlovim iskušenjima, trebamo se temeljito upoznati sa Božjom Riječi i njegovim planom. Ne možemo se nadati da bi smo ikada uspjeli samo odvajanjem 40 dana za post. Naša će iskušenja doći svaki dan, i moramo se suočit i s njima svaki dan.

Put prave kršćanske žrtve nije otvoren za sve. Isus je to pojasnio kada je objašnjavao svojim učenicima zašto je govrio narodu u zagonetkama i usporedbama: „On im odgovori: Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati - i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.“ (Mat. 13:11-17)

Prilika za ostatak svijeta čovječanstva da razumije Božje riječi doći će u Kristovom Mesijanskom Kraljevstvu kada će „zemlja biti puna poznanja Gospodinova kao more vode što je puno.“ „I neće više učiti prijatelj prijatelja ni brat brata govoreći: poznajte Gospodina; jer će me znati svi od maloga do velikoga, govori Gospodin.“ (Iza. 11:9; Jer. 31:34)

Ukratko, držanje korizme podrazumijeva da tko se god želi pridružiti kršćanskoj crkvi mora se žrtvovati i postiti kao i Isus. To ipak nije tako. Bog je sačuvao tu prednost samo za nekolicinu. Oni koji su bili pozvani da to čine cijenit će tu prednost i nastojat će vjerno ispunjavati svoje zavjete posvećenja svaki dan, ne samo u određeno doba godine. „Ako ustrajemo (svakodnevno), s njim ćemo i kraljevati.“ (2 Tim. 2:12)