U Gornjoj Sobi

„Bilo je pred blagdan Pashe. Isus je znao, da mu je došao čas, da ide s ovoga svijeta k Ocu. Tada on, koji je ljubio svoje, što su bili na svijetu, izrazi svoju ljubav do kraja.“ –Ivan 13:1

ISUS I NJEGOVI apostoli proveli su večer prije njegovog raspeća u „gornjoj sobi“ koja je bila pripremljena kao mjesto gdje su mogli jesti Pashalno janje u skladu sa zahtijevima Židovskog zakona. To je bilo četrnaestog dana prvog mjeseca lunarne godine, poznatog kao nisan. „Dok su blagovali,“ redovnu Pashalnu večeru Isus je uzeo nešto od beskvasnog kruha, i nešto od „roda trsova.“ U pogledu kruha rekao je svojim učenicima, „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje“; a o čaši, „Pijte svi iz njega; Jer je ovo krv moja i Novoga Zavjeta, koja se prolijeva za mnoge na oproštenje grijeha.“ (Mat. 26:26-29)

Pavao citira Isusove riječi, „ovo činite na moju uspomenu!“ Tada Pavao dodaje, „Jer kadgod jedete kruh ovaj i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete, dok ne dođe.“ (1 Kor. 11:24-26) Iz ovih je riječi jasno da je Isus želio da njegovi učenici nastave sa tim sjećanjem na njegovu smrt iz godine u godinu na godišnjicu njegovog raspeća. Ove će godine to biti nedjelju uvečer, 13 travnja. Te će se večeri braća i sljedbenici Učitelja po čitavom svijetu okupiti za tu Spomen Večeru.

Isus je bio protuslika Pashalnog janjeta. On je bio, „Janje Božje, koje oduzima grijeh svijeta!“ (Ivan 1:29) Spomen večera nije nastavak Židovske Pashalne večere. Vjernicima je potreba za nastavljanjem predodžbenog Pashalnog slavlja prestala kada je PashalnoJanje u protuslici bilo zaklano. Spomen večera je sjećanje na Isusovu žrtvu, obilježavanje njegove smrti.

To je jednostavan obred u kojem beskvasni kruh simbolizira slomljeno Učiteljevo tijelo, i čaša predstavlja njegovu prolivenu krv. Ovaj „rod trsov“ kao simbol Isusove prolivene krvi, opisuje njegovu smrt, dok nas slomljeni beskvasni kruh podsjeća na ljudski život koji je bio žrtvovan. Isus je rekao da će dati svoje tijelo za život svijeta. (Ivan 6:51) Kada uzimamo te simbole na Spomen večeri time pokazujemo da sa zahvalnošću prihvaćamo pripremu života koju je naš Nebeski otac pripremio za nas kroz Isusa našeg Otkupitelja.

SUDJELOVANJE

Pavao dalje obrazlaže: „Čaša blagoslova koju blagoslivljamo, nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo, nije li zajedništvo tijela Kristova? Jer, mi mnogi, jedan smo kruh, jedno tijelo. Ta svi smo dionici jednoga kruha.“ (1 Kor. 10:16,17) Pavao ovdje govori da zbog toga što svi uzimamo, simbolično govoreći tijelo i krv Pomazanika, da stoga, „mi mnogi“ imamo prednost biti računati kao „jedno tijelo“ pod Isusom kao našom „glavom.“

Uzimajući si koristi simbolizirane sa tijelom i krvi našeg Gospodina, mi sada imamo veliku prednost sudjelovati s Kristom u „boljim žrtvama“ ovg Evanđeoskog doba. (Hebr. 9:23) Trebali bi smo imati na umu da žrtve u kojima mi sudjelujemo nisu bile predočene sa Pashalnim janjetom, jer je jedino Isus bio „Janje Božje“ čija je žrtva mogla odnijeti „grijeh svijeta“ kroz njegovu smrt kao odgovarajuće otkupnine za oca Adama- „otkupnina za sve.“ (1 Tim. 2:5, 6)

Umjesto toga „bolje žrtve“ u kojima mi imamo udjela jesu one „žrtve okajnice“, predočene sa prinošenjem „junca“ i „jarca“ na Dan Pomirenja za Izrael. (Vidi 3 Moj. 16 poglavlje) Stoga, kada uzimamo „čašu“ i „kruh“ na Spomen Večeri, mi ustvari kao da kažemo da zbog toga što smo prihvatili za sebe zasluge Kristove žrtve otkupljenja, mi se također želimo nastaviti prinositi kao dio velike žrtve okajnice u protuslici. Sjećanje na Kristovu smrt je vrijeme za svakoga od nas, kao Kristovih sljedbenika, da obnovimo svoje posvećenje. To je također i vrijeme da ponovno potvrdimo našu želju da se razvijemo s našim Gospodinom u suosjećajno svećenstvo, da nastavimo biti mrtvi s njim, i da se nanovo rasplamsa u nama nada da ćemo živjeti i vladati s njim.

Isus nije umro samo za svoje sljedbenike ovog doba. Njegova je krv bila prolivena i njegovo tijelo slomljeno za grijehe cijelog svijeta. (1 Ivan 2:2) To znači da kada uzimamo simbole na Spomen Večeri, da se radujemo Božjoj ljubavi za cijelu ljudsku rasu, i za veličanstvenu pripremu koju je učinio kroz Krista za njihovu obnovu u život tijekom Mesijanskog Kraljevstva. To je podsjetnik da naša vjera i nada nisu uskogrudne, nego širokogrudne, kada razmišljamo o tom konačnom blagoslovu „svih naroda na zemlji.“ (1 Moj. 28:14)

POUKE IZ GORNJE SOBE

Dobro je da u ovom razdoblju Spomen Večere,posebno razmišljamo o tome koliko je ozbiljna stvar biti Kristov učenik. Na mnoge važne aspekte učeništva bila je skrenuta pažnja učenicima u gornjoj sobi te nezaboravne noći prije raspeća našeg Gospodina. Izvještaj o tome nalazimo u Ivanovom Evanđelju 13 do 17 poglavlje. Spomenimo neke od stvari koje je Isus rekao i učinio te noći.

Nakon večere, Isus je oprao noge svojim učenicima. (13:1-17) To je bilo osmišljeno kao lekcija iz poniznosti, i koliko je važno da svaki sljedbenik Učitelja bude ponizan pred Gospodom i jedan pred drugim. To je ozbiljan ispit za sav Gospodinov narod. Često se čini nužnim biti istaknut ili činiti nešto od velike važnosti u Gospodinovoj službi.

Isus je pokazao duh poniznosti izvršavajući posao sluge za svoje učenike. Neka bi smo bili budni za prilike da učinimo male stvari za našu braću, čak i ako smo nezapaženi i neznani. U određeno će nam vrijeme Gospod omogućiti da činimo veće stvari, ako ne s ove strane zavjese, tada u kraljevstvu, kada ćemo ukoliko budemo bili vjerni živjeti i vladati s njim.

Prava je poniznost pokazana na djelu, ne samo riječima. Brat i sestra koji su uistinu ponizni neće morati drugima govoriti o tome. Poniznost se sastoji u tome da svojom snagom činimo ono što nam dođe pod ruke, bilo po pitanju službe sluge, ili nečeg drugog, bez hvalisanja, bez pokazivanja, ili da na bilo koji način pozivamo druge da promatraju našu poniznost.

Nema boljeg načina za stjecanje prave perspektive o iskrenoj poniznosti od razmišljanja o veličini našeg Boga, i našeg Gospodina Isusa Krista, posebno u ovo vrijeme Spomen Večere. Ako smo bili poniženi s položajem u kojem smo se našli, bilo u povezanosti sa našim svakodnevnim radom, ili u skupštini Gospodinovog naroda, sjetimo se Isusa. On je bio „odveden kao jaganjac na klanje, i kao ovca nijema pred onima što je strižu- tako ne otvori usta svojih.“ (Iza. 53:7) Mi tvrdimo da želimo biti poput Isusa. Radujmo se kad nam Gospod da iskustvo koje nam pruža priliku razviti veću poniznost.

LJUBITI JEDNI DRUGE

U gornjoj sobi je Isus rekao svojim učenicima, „Zapovjed vam novu dajem: da ljubite jedni druge; kao što ja uzljubih vas, da i vi ljubite jedni druge.“ (Ivan 13:34) Ovo je bolna zapovjed. Te su riječi dobro poznate svakom tko izjavljuje da je Isusov sljedbenik. Međutim, koliko duboko, ulaze u našu svijest, i upravljaju našim mislima, riječima i djelima?

Isus nas je volio do te mjere da je položio svoj život za nas, umirući okrutnom smrću na križu. Da držimo tu zapovjed, i da slijedimo njegove stope, pokazujemo svakodnevno tako da koristimo našu vrijeme, snagu, i imovinu služeći braći a koje bi smo inače mogli koristiti za unapređivanje naših vlastitih interesa u životu. Svatko od nas, kao Učiteljev sljedbenik, mora odgovoriti sam sebi drži li puni duh tih riječi, i razdoblje Spomen Večere je izvrsno vrijeme za takvo samoispitivanje.

Naš uvodni redak kaže o Isusu da je, „uzljubivši svoje koji su u svijetu, uzljubi ih do kraja.“ Mi bi smo slično tome trebali ljubiti jedni druge. Ovdje je opisana stalna, trajna ljubav- ljubav koja nadilazi poteškoće svake vrste, i strpljivo se nastavlja žrtvovati tako da drugi, posebno naša braća, mogu biti blagoslovljena. To nije ljubav koja topla danas, a hladna i ravnodušna sutra. To nije ljubav koja sjaji s entuzijazmom kad su naši napori cijenjeni, a hladi se poput žeravice kad je naša služba nezapažena ili kad nas se ne pohvali.

Kada razmišljamo o Isusovoj slavnoj savršenosti, u usporedbi sa propadajućom, nesavršenom, prirodom njegovih učenika, shvaćamo da nije bilo prirodno voljeti ih. Ipak, Učitelj ih je volio, unatoč svemu što je moglo suzbiti i obeshrabriti njegovu ljubav za njih. Na isti bi smo način i mi trebali ljubiti svoju braću- sve naše suučenike.

Nije teško ljubiti one koji nas ljube, i postoje posebne sličnosti interesa i osobnosti među braćom koje privlače izvjesne pojedince više od drugih. Dobro je da takvi ljube jedni druge, međutim to samo po sebi nije puna mjera poslušnosti „novoj zapovjedi“ po kojoj će se odmjeravati hoćemo li ući u kraljevstvo.

Postoje oni među braćom koji nam se čine drugačijima i zbog toga nam izgedaju udaljenima. Neki nas možda iritiraju svojim riječima i postupcima. Mi se možda ponosimo svojim rastom u milosti, i osjećamo se superiornijima od onih koji nisu toliko napredovali. Mi pretpostavljamo da bi oni koji su novi na putu trebali biti „dobri“ kao što smo mi. Ukoliko utvrdimo da razmišljamo na takav način, to bi moglo ukazivati da mi ne volimo svu braću kao što je Isus ljubio svoje učenike i nas. Ovdje je opet razdoblje Spomen Večere prikladno vrijeme da provjerimo svoje gledište o braći, i koliko dobro pokrivamo njihove nesavršenosti sa plaštem samopožrtvovne ljubavi.

OČEVA LJUBAV

Isus je također rekao u gornjoj sobi, „Tko ima moje zapovjedi i drži ih, on je onaj koji me ljubi; a tko me ljubi, ljubit će ga Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“ Čuvši to jedan od učenika upitao ga je, „Gospodine što bi da se kaniš očitovati nama, a ne svijetu? Odgovori mu Isus i reče: Ako me tko ljubi, držat će moju riječ pa će ga ljubiti Otac moj. I k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“ (Ivan 14:21-23)

Iz ovoga učimo da je tajna ostajanja u ljubavi našeg Nebeskog Oca, i toga da On i i naš Gospodin Isus prebivaju s nama, „držati“ njegove zapovjedi. Svakom posvećenom djetetu Božjem ovo bi trebala biti otrežnjavajuća istina. Postoji opasnost da „zapovjedi“ kao i drugi aspekti istine postanu samo mnoge riječi koje smo naučili glatko izražavati i koristiti kao temelj na kojem se filozofira. Zaista, veoma je važno da svaka faza istine, posebno te vitalno važne Isusove zapovjedi postanu dobro utvrđene u našim umovima. Međutim, to samo po sebi nije dovoljno.

Ako želimo ostvariti puni smisao Očeve prisutnosti s nama, i da njegova ljubav bude obilno izlivena u naša srca, neophodno je da držimo njegovu Riječ, i da to činimo bez obzira na cijenu. U stvari, držanje Isusovih zapovjedi koštat će nas svega što imamo i jesmo, na koncu i našeg života. Koštat će nas ljubavi prema onima s kojima nismo bliski, i onih koji nas ne vole i koji su nam naškodili. Ustvari to je dio onog što je uključeno u biti Kristovim učenikom. Nema boljeg vremena za stjecanje svježeg shvaćanja toga od razdoblja Spomen Večere.

DANI MIR

U gornjoj sobi Isus je također rekao svojim učenicima, „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ja vam da ne dajem kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši.“ (Ivan 14:27) Svijet pokušava dati mir svojim građanima putem financijske sigurnosti i prijateljskih društvenih dogovora, ali kako se takav mir često pokaže plitkim i kratkotrajnim. Za razliku od toga, koliko je dubok, sladak i stalan mir koji se rađa iz vjere i pouzdanja u našeg Nebeskog Oca i našeg Gospodina Isusa Krista!

„Mir vam svoj dajem,“ rekao je Isus. Njegov je mir proizlazio iz poznavanja svog Nebeskog Oca i iz savršennog pouzdanja kojeg je imao u njega. „A ja sam znao da me svagda uslišavaš,“ Isus je rekao u molitvi. (Ivan 11:42) Kad je Isus trebao biti uhićen, rekao je onima koji su pokazali spremnost da mu pomognu, „Ili misliš da ne mogu sada zamoliti Oca svojega i stavit će mi na raspolaganje više od dvanaest legija anđela?“ (Mat. 26:53) Kasnije je rekao Pliatu, „Ne bi imao nikakve vlasti nada mnom da ti nije dano odozgo.“ (Ivan 19:11)

Isus je bio uvjeren u Očevu ljubav i u njegovu sposobnost da se brine za njega. On je znao da snažna sila koja je umirila Galilejsku oluju, izliječila bolesne i podignula mrtve može zaštititi, ojačati i utješiti ga u svakoj situaciji koja bi se mogla pojaviti. Da, on je imao mir. To nije bio mir koji se temeljio na vanjskom spokoju, zato što je Isusov život često bio daleko od spokoja. Njegovi su ga neprijatelji gotovo stalno ciljali. Na koncu su ga uhitili i razapeli. Međutim, Isus je kroza sve to uživao mir u umu i srcu kojega svijet niti može dati niti može oduzeti.

Isus je ostavio taj isti mir nama. Izuzetno je važno da uspijemo zadovoljiti uvjete na temelju kojih taj mir može postati naš. Zahtjevi za posjedovanje i uživanje u takvom miru istisu za nas kakvi su bili i za Isusa. To su bili pouzdanje u Očevu ljubav i brigu, i potpuno oslanjanje na volju svog Oca. Bez toga Isus ne bi mogao uživati mir.

Isto je i sa nama. Moramo imati sigurnost u Očevu ljubav, i u njegovu sposobnost da zadovolji naše potrebe. Trebamo toliko potpuno prihvaćati njegovu volju da nismo uznemireni s kušnjama koje bi on mogao dopustiti da dođu na nas. To su veoma važni ključevi za uživanje tog savršenog mira koji može biti naš kao Kristovih učenika. Zaista, uzimanjem simbola na Spomen Večeri mi pokazujemo da smo poput Isusa predali našu volju, naše sve Nebeskom Ocu.

Trebamo izbjegavati biti osjetljivi i zabrinuti zbog onih stvari u životu koje ne volimo i koje ne možemo promjeniti. Ne bismo trebali biti tjeskobno zabrinuti s obzirom na ishod različitih situacija s kojima se možemo suočiti. Ne bi smo se trebali buniti s obzirom na životne okolnosti u kojima smo se našli. Ne bi smo trebali zavidjeti onima koji naizgled uživaju mnogo više blagoslova iz Gospodinove ruke nego mi. Ukoliko imamo poteškoće u bilo kojem od ovih stavova to bi moglo ukazivati na nedostatak potpunog prihvaćanja Gospodinove volje.

Samo ako zadovljimo te uvjete mir Božji i Kristov bit će naš i moći ćemo ga uživati. Nijedno „Getsemansko“ iskustvo neće nas lišiti tog mira ako imamo na umu da naš Nebeski Otac zna naše potrebe, i da on daje najbolje od sebe onima koji dopuštaju da on bira za njih. Imajmo na umu opomenu, „Neka se ne uznemiruje srce vaše!“

ISUSOVA MOLITVA

Prije nego je napustio gornju sobu te noći, Isus je pristupio svom Nebeskom Ocu u molitvi, zapisanoj u Ivanu 17 poglavlje. Ta je molitva u velikoj mjeri bila u korist njegovih apostola i onih koji će uzvjerovati u njega „po riječi njihovoj.“ (redak 20) To uključuje nas. Isus je rekao, „Posveti ih istinom svojom: tvoja je riječ istina.“ (redak 17) Mi možemo sudjelovati u odgovoru na tu molitvu jedino ako prionemo proučavanju Božje riječi i predamo svoj život njenom posvećujućem utjecaju.

„Kao što ti mene posla u svijet,“ nastavio je Isus, „i ja njih poslah u svijet.“ (redak 18) To je podsjetnik na božanski zadatak kojeg smo primili da budemo Kristovi zastupnici. To je usko povezano sa značenjem simbola Spomen Večere, koji simboliziraju patnju i smrt našeg Otkupitelja. Isus je bio razapet zbog svoje vjernosti službi istine.

Mi se radujemo u činjenici da je Isus bio, „svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika.“ (Hebr. 7:26) Međutim on nije bio omražen i ubijen zbog svoje strpljivosti, milosrđa i ljubavi. To je bilo zbog toga što je razotkrio popularna lažna učenja i objavljivao nepopularnu istinu. Tama njegovih dana mrzila je svjetlo, pa su stoga sluge tame usmrtile nositelja svijetla. Ako zaista želimo slijediti njegove stope- trpjeti s njim- moramo biti vjerni kao njegovi zastupnici u objavljivanju dobre vijesti o kraljevstvu.

Isus se također molio kako bi njegovi učenici mogli biti jedno, kao štop su on i njegov Otac bili jedno. (Ivan 17:21) Odgovor na tu molitvu u našem vlastitom iskustvu bit će srazmjeran našem prihvaćanju volje i načina postupanja našeg Nebeskog Oca u našim životima. Naše jedinstvo Duha kao Gospodinovih učenika ne proizlazi iz dogovora kojeg bi smo mogli napraviti jedni s drugima, nego iz svesrdne suglasnosti svakog od nas da vršimo Očevu volju, te iz vjernosti u življenju po uslovima našeg zavjeta. To je bio temelj Isusovog jedinstva s Ocem.

Kako je dražestan Učiteljev zahtijev, „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja, da gledaju moju slavu koju mi dade jer me uzljubi prije postanka svijeta.“ (redak 24) Redak 26 nastavlja, „I njima obznanih ime tvoje, i ubuduće ću obznanjivati, da ljubav kojom me uzljubi bude u njima- i ja u njima.“ Koliko li je istinito da je Isus ljubio svoje sve do kraja, i želio je za njih najdragocjenije blago u svemiru- osobnu ljubav njegovog Nebeskog Oca.

Isus je znao da je taj zahtjev za njegove učenike da budu s njim bio u skladu sa Očevom voljom, jer je u gornjoj sobi te noći on rekao rekao svojim učenicima, „U domu Oca mojega ima mnogo stanova; da nije tako, rekao bih vam. Idem vam pripraviti mjesto. I ako odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.“ (Ivan 14:2, 3) Kakav blagoslovljeni izgled! Razmišljanje o ovoj veličanstvenoj budućoj radosti, može nam mnogo pomoći, kao i Isusu, pretpjeti križ i prezreti sramotu, dok nastavljamo trpjeti i umirati s njim. (Ps. 16:11; Hebr. 12:2, 3)

OD GETSEMANIJA DO KALVARIJE

Iz gornje sobe te noći Isus se sa svojim učenicima zaputio u Vrt Getsemani, gdje je uputio nezaboravnu molitvu o prepuštanju svom Ocu, „Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš.“ (Mat. 26:39) Juda, koji je napustio gornju sobu prije drugih, kasnije je i sam došao u Getsemani, ali ne da bdije sa Učiteljem, nego da ga izda sa poljupcem. Iz vrta je Isus najprije bio odveden pred Vrhovnog svećenika a potom suđen pred Pilatom.

Rezultat ovih saslušanja bio je neizbježan, ali Janje Božje nije otvorilo svojih usta za samoobranu. Kruna od trnja bila mu je stavljena na glavu. Bio je pretučen i popljuvan. Bio je obješen na križ, držan tamo s čavlima koji su okrutno probili njegove noge i ruke. Kako se noć približavala, bio je proboden u stranu da se utvrdi da je mrtav. U ispunjenju proročanstva, Isus je na trenutak osjetio gubitak Očeve naklonosti, i uzviknuo: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Tada je s pouzdanjem rekao: „Svršeno je!“ Na koncu, izgovarajući svoje završne riječi potpunog samoodricanja i pouzdanja sve do u smrt, on je rekao svom Ocu, „u ruke tvoj predajem duh svoj“ – moj život. U tih nekoliko riječi sažeto je vitalno značenje Spomen Večere za nas. (Mat. 27:46; Ivan 19:30; Luka 23:46)

Kad smo se posvetili da vršimo Očevu volju, to je značilo da mi predajemo svoje živote njemu, da radi s njima što mu je volja. Da li je to predanje još uvijek na snazi? Dali mi, iz dana u dan, u svakom životnom iskustvu, u potpunosti želimo vršiti Očevu volju? To je jedna od važnih praktičnih pouka u uzimanju „kruha“ i „čaše.“ Samo ukoliko budemo iz dana u dan bezrezervno predavali naše živote Gospodinu bit ćemo spremni na kraju puta reći mu od srca, poput Isusa, „u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Stoga, kao što je Pavao rekao, „No neka čovjek ispituje sama sebe pa tako jede od kruha i pije iz čaše.“ (1 Kor. 11:28)

Na mjesec Nisan u kojemu se održavala židovska Pasha, Gospod je ukazao kao na „početak mjesecima“ za Židove. Neka bi Gospodinova večera ove godine bila početak blagoslovljene nove godine u Gospodinu za sav njegov uistinu posvećen narod. Neka bi to bila godina obnovljene snage u službi našem Nebeskom Ocu, istini, i braći. Neka bi smo kroz sve dane koji dolaze ispraznili sebe, i neka bi se ljubav božja u što većoj mjeri nastavila, „izlivati u srca naša.“ (Rim. 5:5)