Trud Ljubavi

„Jer Bog nije nepravedan, da zaboravi djelo vaše i ljubav, koju pokazaste u ime njegovo, posluživši svetima i služeći.“ –Hebr. 6:10

RAZVIJANJE KRISTOVOG uma zasigurno uključuje misao našeg naslova. Ljubav je prožimala našeg Učitelja i njegove napore u korist čovječanstva osiguravajući otkupninu za Adama i njegovu rasu. Ljubav je prožimala i mnoga druga djela koja je naš Gospodin učinio tijekom svoje zemaljske službe. Kroz ta djela ljubavi nije bio sam o prikazan Isusov prekrasan karakter i osobnost Nebeskog Oca, nego su ona također služila Gospodinovim sljedbenicima i kao primjer prednosti koje imamo jedni prema drugima kao pripadnici „malog stada.“

Služenje svetima je jedna od najblagoslovljenijih Kršćanskih prednosti na što ukazuje Apostol Pavao u riječima našeg uvodnog teksta. U 1 Sol. 1:3 on također piše o „djelima vjere“, „truda“ i „ljubavi“ i „ustrajnosti u nadi.“ Djela vjere izgleda da se odnose na one aktivnosti u kršćanskom životu koje zahtijevaju vjeru kako bi se nadvladavalo izazove, kao što su proprovjedanje Evanđelja, i ostati vjeran Istini, i braći suočeni sa protivljenjem i progonom. Ustrajnost u nadi podrazumijeva potrebu za ustrajnošću i postojanošću imajući nadu koja je pred nama usred kušnji i poteškoća.

Izraz „truda i ljubavi“ opisuje one dobrote koje pružamo našoj braći zato što smo udovi koji pripadaju tijelu Kristovom, i zato što smatramo velikom prednošću služiti im- čak polagati svoje živote za njih pružajući im usluge ne bi li im kako olakšali njihove terete.Svi pripadnici Gospodinovog naroda uživaju u takvim prilikama. Mnogi od nas su doživjeli da su djela truda i ljubavi bila usmjerena prema nama, i koliko ih samo cijenimo. U mnogo slučajeva, naša ljubav prema braći se time još povećala.

ŠUNEMKA

Ova djela ljubavi prema Božjem narodu nisu bila ograničena samo na ovo Evanđeosko doba. Iz Židovskog doba se sjećamo proroka Elizeja kojemu su totalno nepoznati Božji ljudi pokazali djela ljubavi sve dok i oni nisu imali koristi od njegove ljubavi. Izvještaj o tome nalazimo u 2 Kralj. 4:8-18.

To je priča o ženi iz Šunema,to je sve što znamo o njoj, osim što se za nju kaže da je „ugledna žena.“ Izgleda da je prorok Elizej u svojim kruženjima zbog službe često prolazio kroz grad Šunem. Čineći to on je očito išao putem koji nije bio daleko od doma „ugledne žene“ iz tog izvještaja. Zapazivši to, žena je iskoristila prvu priliku koju je imala da pruži pomoć, i „Ona mu ponudi jelo, i kadgod bi tamo prolazio, uvraćao se je k njoj na Jelo.“ (redak 8)

Nakon što se to dogodilo nekoliko puta žena iz Šunema rekla je svom mužu, „Eto, znam, da je to svet čovjek Božji, koji uvijek prolazi pokraj Mi ćemo mu načiniti malu, zidanu gornju sobu, pa mu namjestiti postelju, što, stolicu i svjetiljku. Kad nam onda dođe, može se tu skloniti. I kad je jednoga dana opet došao tamo, uđe u gornju sobu i zaspa ondje.“ (reci 9-11)

Ovaj veliki trud ljubavi značio je mnogo proroku Elizeju. Bio je to jednostavan čin ljubavi- sve je počelo sa pozivanjem na ručak, i tada uz suglasnosti suradnju sa svojim mužem građenjem dodatne sobe u kući gdje bi taj Božji čovjek imao mjesto za odmor kad ga bude trebao, a i da ostane preko noći. Ta dobrota nije bila bez troškova, jer gradnja dodatne sobe u nečijoj kući skupo košta. Međutim ljubav ove žene bila je velika. Njezin samopožrtvovni duh je obilovao prema Elizeju i to je bilo ugodno Gospodu.

Zacijelo je i Elizej bio zadovoljan. Uputio je svog slugu da sazna od te žene što joj može učinit kako bi joj uzvratio za tu ljubav. Ona nije željela ništa zauzvrat,osim što je sluga saznao da ona nije imala djece i da joj je muž star, i da je mogućnost da dobiju dijete vrlo mala. Elizej se molio Gospodu u vezi stim, i njegova molitva, buduči da je bio pravedan, vrijedila je mnogo. U određeno vrijeme žena je dobila sina. (reci 12-17)

Kasnije dok je dječak još bio mlad, najvjerojatnije je patio od sunčanice i umro. Poslali su po Elizeja, i on se vratio doma i oživio dječaka. (reci 18-37) Tako, dok ova „ugledna žena“ nije željela nikakvu korist od Elizeja niti od Gospoda za svoj trud ljubavi, ona je primila visoko cjenjeni blagoslov, kao što je to često slučaj s onima koji nesebično i svesrdno služe Božjem narodu.

MARIJIN TRUD LJUBAVI

Marta i Marija su dvije bogobojazne žene koje su bile istaknute tokom Isusovog života. Isus ih je volio zbog njihove odanosti Bogu i njegovoj Riječi, i one su njega voljele iz istog razloga. Njihov brat Lazar bio je umro, i Isus se vratio iz Galileje u Betaniju, kući od ove dvije odane žene i probudio ga iz smrtnog sna. Ovo je bio Isusov iskreni trud ljubavi, i oni su pokazali svoje cijenjenje djelom tako što su napravile posebnu večeru sljedećg dana na kojoj su bili prisutni i Isus i Lazar.

To je bio značajan povod za takvo okupljanje. Lazar, koji je bio mrtav četiri dana, bio je uskrsnut, i imao je priliku uživati s ostalima u jelu i druženju. Marta je posluživala na toj večeri. Dok je sve bilo u tijeku, Marija se ustala od stola, i „uze litru prave, dragocjene nardove pomasti, pomaza noge Isusove i otre kosom svojom noge njegove. Miris pomasti napuni svu kuću.“ (Ivan 12:3)

To je bio trud ljubavi koji je puno koštao. S njim je Marija, nabolje što je mogla, pokazala svoje cijenjenje Isusu za njegovu veliku dobrotu koju je on udijelio njenoj obitelji vrativši im brata iz mrtvih. Ona je nesumnjivo i prije toga iskazala svoju zahvalnost Učitelju. Međutim, u mnogo slučajeva, riječi se čine nedovoljnima, i to je bio slučaj i kod Marije. Ona je željela poduprijeti svoje riječi sa pola kilograma nardove masti s kojom je oprala Učiteljeve noge, i željela je koristiti svoju kosu da ih s njom briše.

Kao što je to često slučaj, na toj je večeri bio jedan koji je kritizirao taj trud ljubavi. Bio je to Juda Iskariot, ali izvještaj otkriva da on nije bio iskren u svom kritiziranju. Pouka je u tome da je Isus cijenio što mu je bilo učinjeno. Odgovarajući Judi, Isus je rekao, „Pustite je! Ona je sačuvala to za dan mojega pokopa!“ (redak 7) Isus je prepoznao Marijin trud ljubavi kao pravu službu koja mu je bila izvršena. Kako je prekrasno da je Gospod prouzročio da se taj izvještaj sačuva kao prekrasan primjer za nas.

U drugom izvještaju, Isus je rekao o Mariji, „Ona je učinila, što je mogla: ona pomaza unaprijed tijelo moje za pokop. Zaista, kažem vam: Svuda po svemu svijetu, gdje se propovijeda evanđelje, govorit će se i za spomen njezin, što je učinila ona.“ (Marko 14:8, 9) Kakav je to prekrasan primjer- „Ona je učinila što je mogla!“ Mi danas nemamo priliku pomazati noge našeg Gospodina, ali imamo prednost, na različite načine, služiti pripadnicima njegovog tijela koji su još uvijek u tijelu. Činimo li sve što možemo da bi smo im služili iz ljubavi?

DORKA

Član rane Crkve, koja je bila aktivna u vršenju službe pune ljubavi prema braći bila je Dorka. O njoj čitamo, „A u Jopi je bila jedna učenica po imenu Tabita, što znači Srna. I ona je bila puna dobrih djela i milostinja, što ih je činila. I dogodi se u one dane, da ona oboli i umrije. Onda je okupaše i metnuše u gornju sobu.“ (Djela 9:36, 37)

Učenici na tom području su čuli da je Petar bio u blizini, pa su poslali po njega. „I ustade Petar i pođe s njima. I kad dođe, odvedoše ga u gornju sobu, i skupiše se oko njega sve udovice plačući i pokazujući mu suknje i haljine, što ih je bila izradila Srna, dok je bila s njima. A Petar istjeravši sve van klekne na koljena, pomoli se i okrenuvši se k tijelu reče: Tabita, ustani! A ona otvori oči svoje, pogleda Petra i sjede. On joj pruži ruku i podiže je. Tada dozva svete i udovice i pokaza je živu, I ovo se razglasi po svoj Jopi, i mnogi vjerovaše u Gospodina.“ (reci 38-42)

Imamo samo ovaj kratak izvještaj o revnosti Dorke u služenju udovicama njezinim šivanjem. Poput Marije učinila je što je mogla, i kao posljedica njenog truda, donijela je blagoslov mnogima. Osim toga, Božjom milošću zbog njenog buđenja iz mrtvih mnogi su postali vjernici. Tako je kroz njezin trud ljubavi Evanđelje djelotvorno doseglo druge. Kako je to moralo biti ohrabrujuće za Dorku!

LIDIJA

Još jedan primjer onih čiji je trud ljubavi zapažen u Bibliji je Lidija, prodavačica purpurne boje, koja je živjela u Filipima. U Filipima je bila ustanovljena prva eklesia u Evropi. Lidija je imala vrlo važnu ulogu u tome- prvi sastanci braće održavali su se u njenom domu. Pavao i njegovi drugovi bili su prvi koji su donijeli Evanđelje u Filipe, otišavši tamo nakon poziva kojeg je Pavao čuo u viziji, „Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam.“ (Djela 16:9)

Stigavši u Filipe Luka piše da „u dan subotni izađosmo izvan gradskih vrata k rijeci, gdje smo mislili da je bogomolja. Sjedosmo i govoris mo ženama, koje su se bile, skupile. A sIušala je jedna bogobojazna žena, po imenu Lidija, prodavačica skerleta iz grada Tijatire. I Gospodin otvori srce njezino, da pazi na riječi Pavlove. A kad se pokrsti ona i kuća njezina, zamoli govoreći: Ako mislite, da sam vjerna Gospodinu, uđite u moju kuću i ostanite! I natjera nas.“ (reci 13-15)

Ovdje je trud ljubavi djelovao u obliku gostoljubivosti prema braći. Lkidija očito nije bila siromašna žena. Premda je rečeno da je ona bila iz Tijatire, očito je imala posao u Filipima i imala je tamo dom kojeg je održavala i pozvala je Pavla i njegove drugove k sebi u svoj dom.

Izještaj kaže da je Bog otvorio Lidijino srce. Sada vidimo kako je njeno otvoreno srce hitalo služiti braći najbolje što je mogla. Nije bila dovoljno dugo u istini kako bi mogla dati jasno svjedočanstvo o poruci, ali je zato mogla brinuti za materijalne potrebe onih vjenih slugu koji su bili sposobniji u tome. Kroz cijelo doba, fizička pomoć pružena onima koji su bili aktivni u službi istine bila je vrlo važan dio ukupnih napora u obznanivanju radosnih vijesti o kraljevstvu. Lidija je na čelu ove male skupine slugu čiji su napori ljubavi braći značili veoma mnogo.

EPAFRODIT

Epafrodit je bio član eklesie u Filipima. Pavao je tada bio zatočen u zatvoru u Rimu, i braća u Filipima su odlučila poslati mu dar kako bi mu pomogli namiriti njegove potrebe i utješiti ga. Epafrodit je bio izabran da odnese taj dar u Rim, i isporuči ga Pavlu. To je bilo očito tokom dvije godine u kojima je Pavao imao prednost živjeti u „unajmljenom stanu“ premda pod prismotrom rimske straže. (Djela 28:30)

Izgleda da je osim što je isporučio Pavlu taj dar od braće iz Filipa, Epafrodit želio ostati s Pavlom, da bi mu služio kako god. Pavao je odlučio dopustiti mu da ostane na neko vrijeme- barem dok ne dozna kako će ići stvari glede njegovog suđenja. Nadao se da će biti oslobođen i da će i sam moći posjetiti braću u Filipima. Tada dodaje, „A nađoh za potrebno, da pošljem k vama brata Epafrodita, suradnika i suborca svojega, kojega vi poslaste, da mi posluži u mojoj potrebi, Jer je čeznuo za svima vama i bilo mu je žao, što ste čuli, da je bolovao.“ (Filip. 2:25, 26)

Očito je da je Pavao zavolio Epafrodita zbog njegovog vjernog truda ljubavi. Izvještaj također pokazuje da je ta služba vršena uz visoku cijenu. Kroz svoju vjernost Epafrodit se razbolio. Pavao je napisao, „Jer, zaista, bio je blizu smrti, ali Bog mu se je smilovao, ne samo njemu, nego i meni, da mi ne dođe žalost na žalost. Zato ga šaljem brze, da se obradujete, kad ga opet vidite, a ja da budem manje žalostan.“ (retci 27, 28)

Možemo razumijeti Pavlove osjećaje po tom pitanju. On je bio zatvorenik, i dok je to bilo zbog Krista, ipak nije bila jednostavna stvar biti zatvorenik, iz bilo kojeg razloga. Ovaj dragi brat iz Filipa došao je s darom od braće, i služeći mu ozbiljno se razbolio. Da je umro, bio bi to razoran udarac za Pavla- „žalost na žalost.“ Međutim Gospod ga je poštedio te žalosti. Epafrodit se oporavio i vratio se braći u Filipe, i Pavao je napisao, „Primite ga dakle u Gospodinu sa svom radošću, i takve poštujte! Jer zbog djela Kristova došao je blizu smrti, ne marivši za svoj život, da naknadi u službi mojoj, što vas nemam.“ (reci 29,30)

Zapazi Pavlov poticaj, „takve poštujte.“ Pavao je vjeovao da je davanje takve časti na mjestu, i bio je uvjeren da je Epafrodit to zaslužio. On je rado ugrozio svoj život služeći ljubljenom apostolu- sluđba koju je Pavao opisao kao „djelo Kristovo.“ Ne možemo si predočiti sve detalje uključene u ovu službu. Međutim možemo ući u duh koji ju prožima, i možemo donekle razumjeti koliko je to moralo donijeti utjehe i radosti tijekom tih zamornih dana Pavlu tijekom pritvora.

KROZ VIJEKOVE

Počev od drevnih vremena pa sve do naših dana, bilo je vjernih koji su vidjeli i koristili svoje prilike da ulože trud ljubavi, i tako pomognu olakšati teret mnogima od Božjeg naroda. Nebeski je Otac obećao dati svom narodu neophodnu snagu za svako vrijeme potrebe, međutim on često koristi njihovu subraći kako bi im pružili tu pomoć.

Zapazili smo nekoliko slučajeva ovog truda ljubavi spomenutog u Bibliji, ali mi smo sigurni da je bilo mnogo drugih vjernih pojedinaca čiji napori nisu bili zabilježeni u Svetoj riječi. Umnogim našim današnjim eklessijama imamo odbore „utjehe“ koji služe i hrabre one koji su bolesni, ili im je iz drugog razloga potrebna pomoć. Doista, svaki brat i sestra u Kristu, trebao bi misliti o sebi kao o članu odbora utjehe, sačinjenog od sveg Gospodinovog naroda. Svi bi smo trebali biti budni da pružimo pomoć kad nam se za to pruži mogućnost i prilika.

U pravilu nije služba samo u velikim stvarima, nego također srdačan pozdrav na sastanku, poruka ljubavi i ohrabrenja nekom bratu i sestri koje je eklessia poslala na neko udaljeno mjesto, i u čemu imamo prednost imati udio. Ponekad te prednosti mogu doći u konkretnijem obliku. Možda saznamo o bratu ili sestri kojima treba pomoć na neki specifičan način. Pružanje takve pomoćo može nas koštati. Nemojmo uzmicati u takvim slučajevima.

Žena iz Šunema vidjela je svoju prednost napraviti dodatnu sobu u svom domu tako da bi se Božji prorok ponekad tu mogao okrijepiti i odmoriti. Dorka je šivala odjeću za udovice u crkvi u Jopi. Nije svaka žena bila sposobna šivati, ali Dorka je bila, i ona je iskoristila svoju sposobnost kako bi služila iz ljubavi onima koji su bili u potrebi. Epafrodit nije oklijevao ugroziti svoj život da bi služio potrebama apostola Pavla.

Svi bi smo se mi trebali ugledati na ove vjerne sluge Gospodinove i druge iz njegovog naroda u najvećoj mogućoj mjeri. Neka bi smo posjedovali njihov duh žrtvi i odanosti Božjim planovima i naumima. To je pravi duh Gospodinov, duh s kojim bi smo se trebali nastojati ispuniti dok polažemo naše živote u njegovoj službi, razvijajući „Kristov um“- um koji je vodio našeg Učitelja da se trudi i da svoj život za sve.