Ispravno Rezati Riječ Istine

„Uznastoj da kao prokušan staneš pred Boga kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji ispravno reže riječ istine“ (2 Tim. 2:15 DF)

RIJEČI NAŠEG uvodnog retka trebale bi biti od velike važnosti iskrenim istraživačima Biblije. Prema Strongovoj konkordanciji grčka riječ ovdje prevedena sa „uznastoj“ znači „potruditi se, biti pripravan ili iskren“.Misao sadržana u ovoj definiciji je da je takovo „nastojanje“ u svrhu da se pokažemo priznatima pred Bogom, i da se to jedino može postići kroz „ispravno rezanje riječi istine.“Tako Pavao prepoznaje potrebu za marljivošću u proučavanju Biblije.

U ovom tekstu Pavao ukazuje na ispravan motiv za proučavanje Biblije- da upoznamo Božju volju, da se pokažemo priznatim pred njim, i da budemo gorljivi duhom kao njegovi „radnici.“ Proučavanje Biblije nije samo po sebi cilj, nego sredstvo da se postigne cilj, a koji je da upoznamo i vršimo Božju volju.

Kao što Pavao ističe, mi se pokazujemo priznatima pred Bogom u onoj mjeri u kojoj ispravno režemo božansku riječ Istine, i postupamo u skladu sa uputama koje su nam tako otkrivene.

Što se podrazumijeva pod „ispravnim rezanjem riječi Istine“? Kontekst u kojem Pavao upotrebljava ovaj izraz veoma je interesantan i rasvjetljujuć. U prethodnom retku čitamo: „Na to podsjećaj zaklinjući pred Bogom neka ne bude riječoborstva: ničemu ne koristi, a na propast je onima koji slušaju.“(redak 14) Čitamo tri retka koji slijede pobudu da isravno režemo riječ istine: „Svjetovnih se pak praznoriječja kloni : sve će više provaljivati prema bezbožnosti, i riječ će njihova kao rak rana izgrizati. Od njih su Himenej i Filet, koji zastraniše od istine tvrdeći da je uskrsnuće već bilo te nekima prevraćaju vjeru“ (reci 16-18)

Iz ovih redaka učimo da borbe oko riječi i praznoriječja (isprazni razgovori) ne doprinose korisnom proučavanju Biblije. Osim toga oni koji su naučavali da je uskrsnuće već bilo nisu „ispravno rezali riječ Istine“. Najvjerojatnije je da je pogrešno naučavanje ove doktrine u Ranoj Crkvi potaknulo Pavla da koristi ovaj specifičan izraz „ispravno se služiti riječju istine“ (NW)

Biblija naučava uskrsnuće mrtvih, ali pogreška je u to vrijeme bila je ta tvrdnja da je to obilježje Božjeg plana bilo u prošlosti, umjesto da će se dogoditi u budućnosti.

Pouka koja je ovdje naglašena važnost je prepoznavanja vremenskog elementa u Božjim pripremama. Propust da se to razumije navelo je mnoge na zaključak da je Biblija proturiječna i nepouzdana. Biblija identificira tri glavne vremenske podjele u planu Božjem. U glavnim crtama mi možemo govoriti o tima kao o „jučerašnjem svijetu“, „daanšnjem svijetu“, i „sutrašnjem svijetu“. Biblija koristi izraze „prijašnji svijet“, „sadašnji svijet“ i „budući svijet“. (2 Pet. 3:6; Gal. 1:4; Hebr. 2:5)

U prva dva svijeta zlo je dominiralo. Petar je treći ovako opisao: „novo nebo i nova zemlja gdje pravda živi.“(2 Pet. 3:13) Glede sadašnjeg zlog svijeta mi čitamo: „Zato hvalimo ponosite da su sretni; napreduju koji čine bezakonje, i koji iskušavaju Boga izbavljaju se.“ (Mal. 3:15) Propust da se prizna da Bog sada dopušta da zlo cvate, i da je njegovo vrijeme za uspostavu pravednosti na zemlji, u „budućem svijetu“ , doveo je do različitih pogrešnih koncepata glede božjih priprema, i Božje volje za njegov narod u ovo sadašnje vrijeme.

ČETIRI DOBA

Unutar ovih većih vremenskih podjela, postoje kraća razdoblja, koja obično nazivamo doba. Tako je bilo Patrijarhalno doba koje je počelo u vrijeme Potopa, i završilo s Jakovljevom smrću. Tijekom tog doba Bog se ophodio sa patrijarsima Noom, Abrahamom, Izakom i Jakovom. Dao im je svoja obećanja, posebno započinjući s Abrahamom. On nije pokušavao obratiti svijet u to vrijeme.

Tada je započinjući s Jakovljevom smrti došlo Židovsko doba, tako nazvano, zato što što se Bog tokom tog razdoblja isključivo ophodio s nacijom Izrael. Preko proroka Amosa, Bog je rekao Izraelu, „Samo vas poznah između svih plemena zemaljskih“ (Amos 3:2) On je dao toj naciji svoj Zakon, slao im svoje proroke. Obećao im je poslati Mesiju, velikog Izbavitelja iz plemena Jude, i kraljevskog doma Davidovog. Božji naum tijekom ovog razdoblja njegovog isključivog ophođenja sa Izraelom nije bio da obrati svijet. Posredstvom Zakona i drugih mjera držao je naciju zajedno sve do dolaska Mesije. Međutim oni su odbacili Krista, svog Mesiju, i izgubili su veliku prednost da i dalje budu Božji isključivi narod. Tada je započelo novo doba, tijekom kojeg se na zemlji provodio božji naum kroz propovjedanje evanđelja- stoga ga zovemo Evanđeosko doba.

Evanđeosko doba isto tako nije bilo vrijeme za obraćenje svijeta općenito, nego da se dosegne jednu naročitu grupu ljudi. Bog je pozivao iz svijeta „malo stado“ da slijedi Isusove stope, da bi u „budućem svijetu“ mogli živjeti i vladati s njim u njegovom Kraljevstvu. Razumjeti ovo ima strahovito važan utjecaj na naše razumijevanje onoga što čini Božju volju za njegov narod tokom ovog sadašnjeg doba.

Prvih tisuću godina „budućeg svijeta“ mi nazivamo Mesijanskim dobom. To je doba Kristovog Kraljevstva. To je period tijekom kojeg će svijet biti obraćen, i svi koji budu bili spremni poslušati biti će obnovljeni do ljudskog savršenstva, i imati priliku živjeti zauvijek na usavršenoj zemlji. Postoji jako mnogo božjih obećanja za koja se odnose na ovaj veličanstveni vrhunac njegovog plana. Ako želimo znati Božju volju za naše sadašnje vrijeme, bitno je prepoznati kada se ta obećanja primjenjuju i na koga. Samo ćemo na taj način „ispravno rezati“ vremenska obilježja njegovog slavnog plana.

RAZLIČITE NAGRADE

Pavlovo korištenje izraza „pravo upravljati riječju istine“ ne odnosi se samo na vremenska obilježja Božjeg plana, nego se također može primjeniti i na druge važne činjenice u povezanosti sa njegovim božanskim naumima. Naprimjer u Bibliji postoje i zemaljska i nebeska obećanja. U Starom zavjetu postoje obećanja o zemaljskim blagoslovima koja govore o gradni kuća i sađenju vinograda. (Iza. 65:21, 22) Neki su, ne razumijući Božji plan, pa stoga ne „upravljajući ispravno riječju istine“ nastojali produhoviti takva obećanja, i zamisliti nekakovu vrstu prebivališta napravljenih na nebu, i o duhovnim lozama i smokvama isto tako kako rasu tamo.

S druge strane Isus je rekao svojim učenicima, „A sada idem pripremiti vam mjesto. I kad odem i pripremim vam mjesto, ponovno ću doći i primiti vas u svoj dom, da i vi budete tamo gdje sam ja“ (Ivan 14:2, 3) Ovo je najdragocjenije obećanja za sve prave Učiteljeve sljedbenike , ali mnogi su pretpostavili da se ono primjenjuje na sve koji će biti spašeni u svakom dobu. Propust da se ispravno upravlja riječju istine po tom pitanju oduzelo je vitalno značenje takvim pobudama kao što su „Mislite na ono što je na nebu, a ne na ono što je na zemlji.“ pa je stoga vrijedan poticaj za takvo nastojanje manje ili više poništen. (Kol. 3:2)

SIMBOLIČAN JEZIK

Biti u stanju razlučiti između simboličkog i doslovnog jezika Biblije također je važno u ispravnom upravljanju riječju istine. Propust kod toga naveo je mnoge da pretpostave da Bog namjerava uništiti zemlju sa doslovnom vatrom, i da zauvijek muči sve one koji nisu prihvatili Krista prije nego su umrli. To iskrivljava Božju mudrost, pravdu, ljubav i moć, pa je stoga njihov glavni motiv u služenju njemu strah umjesto ljubav. Istina je da mnogi pokušavaju ljubiti Boga unatoč svojim groznim zabludama u svezi s njim.

Kako je prekrasan simbolički jezik Biblije korišten u njegovim obećanjima njegovom narodu, i također u povezanosti sa ostvarenjem njegovog plana vjekova.

Psalmist je napisao: „Govori Gospodinu: ti si utočište moje i branič moj, Bog moj, u kojega se uzdam. On će te izbaviti iz zamke ptičareve, i od ljutoga pomora. Perjem svojim osjenit ćete i pod krilima njegovim zaklonit ćeš se i istina je njegova štit i ograda.“ (Ps. 91:2-4)

NA KOGA SE ODNOSI

Da bi smo ispravno upravljali riječju istine također je važno imati na umu kome je određeni tekst Biblije upućen. Izvanredan primjer toga imamo u poslanicama Novog zavjeta. Dobronamjerni ljudi često citiraju iz tih poslanica glede svjetovnih stvari poput politike, društvenih pitanja, i drugih svjetovnih stvari. Međutim te su poslanice upućene isključivo iskrenim Isusovim sljedbenicima i namjenjene su da ih vode, jačaju i tješe. Naprimjer poslanica Rimljanima upućena je „svim ljubljenima Božjim koji su u Rimu, pozvanima da budu sveti.“ (Rim. 1:7)

Ono što je istina glede Novozavjetnih poslanica, također je istina i glede drugih djelova Biblije. Doista, Biblija nije napisana za vođenje političkih i društvenih aktivnosti nacija, nego kao svjetlo za vodstvo onima koji su se u potpunosti predali da vrše Božju volju. Ako to prepoznamo to onda cijelu Božju riječ čini mnogo dragocjenijom i daje nam jamstvo da ona sadrži osobnu poruku za nas od našeg Nebeskog Oca punog ljubavi.

Ovaj naročiti princip u proučavanju Biblije je čak od još veće važnosti za nas kada ga u potpunosti primjenimo u našem životu. Naprimjer prorok Izaija je je govorio da je Gospodinovom narodu zajamčen kruh i voda. (Iza. 33:15, 16) Mnogi su Učiteljevi sljedbenici to shvatili doslovno,misleći da Gospodin nikada neće dopustiti da budu gladni, međutim činjenica je da su mnogi iskusili glad. Sam Apostol Pavao pišući braći u Filipima je rekao, „Znam što znači oskudijevati, a znam i kako je imati obilje. Naučio sam kako biti zadovoljan u svemu, u svakoj prilici- i kad je čovjek sit i kad je gladan, i kad ima obilje i kad oskudijeva.“ (Filip. 4:12)

Pavlova vjernost Gospodu ne bi se trebala dovoditi u pitanje. Njemu nije bilo dopušteno da „gladuje“ kao kazna za nevjernost. Stvar je jednostavna, Bog je vidio da bi bilo prikladno da Pavao kao novo stvorenje u Kristu Isusu iskusi tjelesne patnje zbog bolova gladi. Na što je onda prorok Izaija mislio glede obećanja da se kruh i voda neće uskratiti pravedniku?

Ovo konkretno obećanje odnosi se na Božji vjerni narod u drugom dobu, narod s kojim se Bog ophodio pod uvjetima Saveza Zakona. Pod tim Savezom Bog je obećao blagosloviti svoj vjerni narod u košarici i u namirnicama. (5 Moj. 28:5) To nije bio savez žrtve, nego savez koji je obećao zemaljske blagoslove zdravlja i života za one koji su bili vjerni. Međutim Izraelski se narod opetovano bunio protiv Boga i kao posljedica toga primio je odgovarajuću stegu.

Međutim, situacija s Gospodinovim narodom Evanđeoskog doba je drugačija. Mi smo se zavjetovali da ćemo položiti svoje živote u žrtvu. (Ps. 50:5) Isus, naša Glava i Uzor, položio je svoj život. Nije bilo drugog načina da bude vjeran svom Nebeskom Ocu nego da žrtvuje svoje sve, kao čovjek, što je i učinio. Mi smo bili pozvani da trpimo i umremo s njim.

Božje nadležnosti u našem životu moraju se interpretirati sa tog stanovišta, inače postoji mogućnost da ćemo se obeshrabriti ukoliko nismo primili blagoslove za koje smo pretpostavljali da ih je Bog obećao.

Isus je rekao svojim pravim sljedbenicima ovog Evanđeoskog doba, „Ne prodajju li se dva vrapca za novčić? A ipak nijedan od njih ne pada na zemlju, a da Otac vaš ne zna za to. A vama je i svaka vlas na glavi izbrojena.“ (Mat. 10:29, 30) Zasigurno ovo označava veoma pažljivu i punu ljubavi budnu brigu Nebeskog oca nad stvarima njegove djece. Zapazi da Isus nije rekao da vrapci nikad neće pasti i da se ništa nikada neće desiti vlasima na našoj glavi. Stvar je jednostavna, čak i nevažne stvari u našim iskustvima poznate su našem Nebeskom Ocu, i on ih uzima u obzir u svom ophođenju s nama.

Pavao je napisao, „A moj će Bog svojim slavnim bogatstvom namiriti sve vaše potrebe preko Krista Isusa.“ (Filip. 4:19) Mi se možemo osloniti na ovo obećanje, ali moramo biti spremni dopustiti da Gospod odluči koje su naše pot rebe. To su potrebe Novog stvorenja, ne nužno i potrebe tijela, premda je tijelo usko povezano s Novim stvorenjem. Doista, dok smo s ove strane zavjese, tijelo je prebivalište Novog stvorenja- jedino tijelo koje Novo stvorenje posjeduje.

Bog želi izvršiti određene naume za i kroz svoj narod. Iz tog bi razloga mogao na neko vrijeme sačuvati zdravlje naših „zemljanih posuda“ i pobrinuti se da imamo neophodnu hranu i odjeću. On to ne čini kako bi ometao izvršavanje našeg zavjeta žrtve, nego kako bi nas čuvao prikladnima dok polažemo naše živote u njegovoj službi. To su stvari koje su u Očevim rukama. Stvar koju želimo zapamtiti je da su njegova obećanja za nas duhovna, ne zemaljska. Blagoslovi za koje možemo biti sigurni da nas neće poštedjeti od njega jesu oni koji se odnose na naše duhovno, ne zemaljsko postojanje.

Ako ispravno upravljamo riječju istine prepoznat ćemo tu razliku i bit ćemo pripremljeni prihvatiti sa zahvalnošću i hvalom kakvagod iskustva Gospod u svojoj mudrosti i ljubavi vidi da su najbolja za nas kao Nova stvorenja u Kristu Isusu. On bi mogao dopustiti da imamo kruha i vode u izobilju ipak naši želudci možda neće biti u dovoljno zdravom stanju da probavljaju hranu, i naša bi tijela mogla umrijeti u nedostatku hrane. S druge strane on bi mogao dopustiti da imamo zdrave želudce, ali ne nam ne dati svu hranu za koju mi mislimo da ju trebamo. Rezultat bi mogao biti prilično sličan u oba slučaja. Naš Nebeski Otac zna najbolje. Mi polažemo naše živote, i ako Bog želi prihvatiti naše konačno prinošenje na žrtveniku gladi, trebali bi smo se radovati. Međutim možemo biti sigurni da se to neće dogoditi sve dok Gospod ne vidi da je vrijeme za to, kako sa stanovišta njegovog plana, tako i sa stanovišta naše spremnosti da završimo svoj zemaljski put.

Mi smo naglasili stvar oko hrane kao primjer. To se načelo primjenjuje na Božje ophođenje s nama u svakom pogledu. Kao tjelesna bića voljeli bi smo da se on tako upliće u naša zbivanja da nam se nemože dogoditi ništa nneugodne prirode- da svaki detalj našeg života teče glatko i sretno. Međutim to nije Božja volja za nas. On bi mogao dopustiti da budemo bolno ispitani po nekim pitanjima- kroz bolest ili poteškoće drugih vrsta. Ako je tako, to je zbog toga što on vidi da su takva iskustva najbolja za nas kako bi nas pripremila za mjesto koje on ima za nas u krajevstvu. Neka bi smo to prepoznali, sa zahvalnošću prihvatili Božje providnosti, i tako pokazali da smo prokušani pred njim kroz ispravno rezanje riječi istine s obzirom na ovaj aspekt našeg kršćanskog života.

DOMOVI IZRAELOVI

Zapaziti na koga se primjenjuju Biblijska proročanstva i obećanja također je jedna velika pomoć u našem razumijevanju Božjeg plana u cijelini. Tijekom Evanđeoskog doba, oni koji tvrde da su sljedbenici Isusa gledaju na njega kao na svoju Glavu- svog Gospodina i Učitelja. Božja obećanja koja se odnose na njih dragocjena su i veličanstvena. Međutim ovo tijelo vjernika u Krista, dok su još uvijek u tijelu, sačinjeno je od „pravih Izraelaca“ i nominalnih vjernika- odnosno tobožnjih vjernika. Obje ove grupe su spomenute u Bibliji.

Dobar primjer toga možemo naći u porukama sedmerim crkvama koje su zapisane u 2 i 3 poglavlju knjige Otkrivenje. Pohvalivši crkvu u Pergamu, Gospodin je dodao, „Ipak ponešto imam protiv tebe: ondje imaš nekih koji se drže učenja Bileama, koji je poučio Balaka da namami sinove Izraelove na grijeh- da jedu ono što je žrtvovano idolima i da čine blud. Tako imaš i one koji se na isti način drže učenja Nikoline sljedbe. Pokaj se dakle! Ako se ne pokaješ, doći ću brzo k tebi i ratovat ću s njima mačem usta svojih.“ (Otkr. 2:14-16)

Obećanja o kruni života, sjedenju na prijestoljima s Isusom, o dobivanju bijelog oblutka, da će biti učinjeni stupom u hramu Božjem, koja su sadržana u drugim dijelovima ovih poruka crkvama nisu data onima koji su slijedili Bileamov primjer. To su bila upozorenja o kaznama od Gospodina, a ipak su svi bili klasificirani kao da su bili „u crkvi:“ Ove poruke sedmerim crkvama otkrivaju da je Bog dopustio da pravi kršćani- pravi Izraelci- i nominalni kršćani- tobožnji – postoje zajedno tijekom doba. Svijet je vidio malo ili nimalo razlike. Samo je Gospod, koji poznaje srca, razabrao ovu razliku, i on nagrađuje i kažnjava u skladu sa svojom pravdom i ljubavlju. Za nas je važno da prepoznamo da postoje ove dvije klase, i da i po tom pitanju ispravno režemo riječ istine.

Ista stvar vrijedi i za prirodni Izrael. Čitamo za Mojsija da je bio „vjeran u svoj kući Božjoj.“ (Hebr. 3:2) Baš kao što su i u kući sinova tijekom razvoja neki bili vjerni a neki ne, isto je tako bilo i sa kućom slugu nad kojom je Mojsije bio poglavar. Ovdje su također Božja obećanja vjernima posve drugačija od onih upućenih nevjernima, a koja su u mnogim slučajevima po prirodi više upozorenja nego obećanja.

Mojsije je napisao, „Zato mi reče Gospodin: dobro rekoše što rekoše. Proroka ću im podignuti između braće njihove, kao što si ti, i metnuću riječi svoje u usta njegova, i kazivaće im sve što mu zapovjedim. A ko god ne bi poslušao riječi mojih, koje će govoriti u moje ime, od toga ću ja tražiti.“ (5 Moj. 18:17-19) Apostol Petar citirao je ovo obećanje i ukazao na to da će se ono ispuniti po drugom dolasku Krista u njegovom kraljevstvu. (Djela 3:19-23)

Ovo upozorenje je dato ne vjernima u Izraelu, nego nelojalnima i bezvjernima. Izraelci su ušli u Savez Zakona, ali mnogi su već glede toga pokazali nedostatak vjere, i bunili su se protiv Gospodnjih providnosti. Tijekom cijelog židovskog doba ova grupa je postojala unutar Izraela. Bog ih je ljubio i bio im je milosrdan. On će na koncu pokazati svoje milosrđe prema njima šaljući im tog „Proroka“ koji će ih bogato blagosloviti u Mesijanskom Kraljevstvu sa obnovom ljudske savršenosti- odnosno one od njih koji će tada čuti i poslušati tog velikog Proroka. Oni koji ne budu bili poslušni bit će uklonjeni između naroda. (Djela 3:23)

Tijekom tog istog razdoblja – zaista idući unatrag sve do pravednog Abela- postojala je druga klasa, vjerna klasa. Možda ju se na trenutak i teško i može nazvati klasom, nego samo pojedinci, koji su pokazali svoju vjeru u Boga i u njegova obećanja unatoč kušnjama i poteškoćama koje je ta vjernost podrazumijevala. Pavao govori o njima u 11 poglavlju Hebrejima. On je objasnio da su oni izdržali svoje nedaće kako bi dobili „bolje uskrsnuće.“ (redak 35) Oni su očito razumijeli da ako budu bili vjerni Bogu, čak do u smrt, on će imati nešto bolje za njih o uskrsnuću.

To je navedeno u Pavlovom govoru Rimskom upravitelju Feliksu, u kojemu je rekao, „Ali priznajem ti ovo: živim po učenju koje oni nazivaju sljedbom, i po tom učenju služim Bogu praotaca svojih, vjerujuči sve što je u Zakonu i što je napisano u Prorocima. I imam nadu, koju imaju i oni, da će Bog uskrsnuti i pravedne i nepravedne.“ (Djela 24:14, 15) Ova klasa „Drevnih dostojnika“ očito je znala za uskrsnuće pravednih. Oni su na to gledali kao na „bolje uskrsnuće“, i njihova želja je bila da budu vjerni Gospodu da bi se našli dostojnima biti dovedeni natrag kroz to uskrsnuće.

Nema sumnje da su svi od te klase „Drevnih dostojnika“ koji su živjeli u razdoblju kada je Zakon bio da t Izraelu bili uvelike inspirirani obećanjem kojim je Bog zajamčio vjernima da će biti „njegovo najdraže vlasništvo“ i „sveti narod.“ (2 Moj. 19:5, 6) Premda se nacija kao takva nije plasirala pod uvjetima tog obećanja- koje je uveliko bilo ignoririano od strane nominalnih Izraelca- ono je ipak služilo kao poticaj onima koji su nastojali iskreno znati i vršiti Božju volju.

Činjenica da su te dvije klase postojale prije Kristovog prvog dolaska znači da su se neki dijelovi Biblije odnosili na jednu klasu a drugi na drugu. Da bi smo razabrali točne pouke kojima nas Gospod poučava kroz Bibliju, trebamo zapaziti o kojoj se klasi govori, ili kojoj su klasi bila data obećanja ili upozorenja. Tada nećemo imati poteškoća u razabiranju položaja „Drevnih dostojnika“, Izraela kao cijeline u Božjem planu.

ISPRAVNO UPRAVLJATI OBEĆANJIMA KRALJEVSTVA

Riječ kraljevstvo je jedna od najistaknutijih u Bibliji. Postojalo je naravno, Kraljevstvo Izraela kao i kraljevstva ovog svijeta. Međutim, mi posebno imamo na umu, kraljevstvo Gospodinovo. Na Gospodinovo Kraljevstvo se ukazuje u mnogim proročanstvima Starog Zavjeta, premda se ne koristi sama riječ. U Iza. 25:6-9 kraljevstvo je upoređeno sa „gorom“ na kojoj Gospodin nad vojskama napravio svim narodima gozbu od pretilina i na kojoj će progutati smrt zauvijek. U Iza. 9:6, 7 kraljevstvo je opisano kao „kneževska vlast.“

Premda se općenito sva ova , kao i druga ukazivanja u Bibliji, primjenjuju na isto kraljevstvo, ipak se ne odnose uvijek na isti aspekt kraljevstva. Naprimjer kada je Isus poticao svoje sjedbenike da traže najprije kraljevstvo nebesko, njegovo se ukazivanje odnosilo na položaj vladanja u Gospodinovom Kraljevstvu. Kada u Luki 12:32 čitamo, „Ne boj se, malo stado, jer je volja Oca vašega dati vam krajevstvo“, vrijedi ista stvar.

Nasuprot tome, većina obećanja kraljevstva u Starom zavjetu opisuju blagoslove koje će primiti podanici Gospodinovog kraljevstva. Veoma je važno, dok ispravno režemo riječ istine glede kraljevstva, da zapazimo tu razliku kako bi smo dobili punu snagu iz onog na što se odnosi. Također je važno zapaziti da neki dijelovi Biblije u kojima se koristi riječ Kraljevstvo, ukazuju na buduće vladare u tom kraljevstvu, dok se još pripremaju za taj visoki položaj. Jedino zapažajući te razlike biti ćemo u stanju vidjeti i cijeniti puni sklad Riječi Božje glede njezinih učenja o temi Gospodinovog kraljevstva.

PROKUŠANI

Neka nikada ne bi smo zaboravili da je glavna svrha proučavanja Biblije da upoznamo Božju volju za sebe, i da primimo inspiraciju za vjernost u vršenju njegove volje. Jedan važan aspekt božanske volje za njegov narod tijekom sadašnjeg doba je da budemo suradnici s njim, svjedočeći Evanđelje o Kristu, velike i dragocjene istine Božjeg plana. Zaista naš uvodni redak kaže da uznastojimo kao prokušani stati pred Boga kao radnici koji se nemaju čega stidjeti, koji ispravno režu riječ istine.

Da bi smo svjedočili o istinama Božjeg slavnog plana, trebali bi smo poznavati te istine kao i znati to kako su navedene u Božjoj riječi. Dakle, svaka istina u Bibliji povezana je sa našim poznavanjem i vršenjem Božje volje. Važno je dakle da ispravno režemo riječ istine sa stanovišta vremena, zapažajući njena nebeska i zemaljska obećanja, i njezino korištenje doslovnog i simboličnog jezika.

Neka bi smo također zapažali kome su upućena različita Božja obećanja, i što ta obećanja znače koja se direktno odnose na njegovo „malo stado“ ovog Evanđeoskog doba. Imajmo na umu da mi tražimo mjesto kao kraljevi i svećenici s Isusom u njegovom kraljevstvu, i radujmo se da je Božja dobra volja za nas da postignemo takav položaj. Radujmo se isto tako i blagoslovima koji će doći čovječanstvu općenito kao podanicima kraljevstva.

Neka bi smo bili vjerni u objavljivanju tih slavnih istina nadaleko i naširoko, svima koji žele čuti.