Nehemija

„Na koncu sam im rekao … Hajde da obnovimo jeruzalemski zid…A oni su nato rekli: Ustanimo i gradimo! I tako su ojačali ruke svoje za dobro djelo.“ Nehem. 2:17, 18

NEHEMIJA JE BIO SIN Hakalijin, iz plemena Jude, i pripadnik jedne od prominentnih Hebrejskih obitelji iz Babilonskog sužanjstva. Medijci i Perzijanci osvojili su Babilon, i sada su zauzeli mjesto drugog univerzalnog carstva Poganskog svijeta, kao što je pokazano ranije u Nebukadnezarovoj viziji. (Dan. 2:31-33, 38, 39; 8:2-4,20) Nehemija je zauzimao položaj odgovornosti kod Artakserksa, Perzijskog kralja, nešto slično službi koju je imao Mordekaj pod kraljem Ahasverom, ocem Artkakserksa. Njegova službena titula ne daje ispravni koncept časti njegovog položaja kao „kraljevog peharnika“ (Neh. 1:11) U tim se danima, kralja stalno trebalo čuvati protiv trovanja, koje otrove se lako moglo pomiješati bez otkrivanja s nekim teku ćim osvježenjem. Slijedom toga, peharnik je bio netko čija je lojalnost bila uvažavana kao besprijekorna. Oni su postali kraljevski pouzdanici i dvorski savjetnici, i često su puta zauzimali položaj Državnog Ministra. Kao pouzdani službenik i savjetnik kralja, Nehemijina je dužnost bila da bude upoznat sa raspoloženjem i temperamentom ljudi, da bi bio u stanju savjetovati kralja u svezi bilo kakve prijetnje carstvu. U tom smislu, izgleda da je njegov običaj bio da se pomiješa , neprepoznatljiv, s ljudima na trgovima, i posebno među one koji su stizali sa karavanama i koji su mogli nešto reći o uvjetima u drugim dijelovima carstva.

VIJEST IZ JERUZALEMA

Evo Nehemijinih riječi kako su zapisane u Neh.1:2-4: „Došao je Hanani, jedan od moje braće, i s njim još neki ljudi iz Jude. I zapitao sam ih o preživjelim Židovima, o ostatku koji se vratio iz zarobljeništva, i o Jeruzalemu. A oni su mi odogovorili: Ostatak, koji se vratio iz zarobljeništva, ondje u pokrajini, u vrlo je teškom stanju i sramoti. Jeruzalemski je zid razvaljen, a vrata su mu vatrom spaljena. Kad sam čuo te riječi, sjeo sam i zaplakao. I tugovao sam danima, postio i molio se Bogu nebeskom.“

Iz ovog se izvještaja vidi da se mladi Nehemija vrlo blisko poistovjetio sa svojim narodom i sa Jeruzalemom, iako on nikada nije vidio Izraelski Sveti Grad. Sve što je znao o njegovoj prošloj slavi bilo je iz nostalgičnih izvještaja njegovih roditelja i drugih iz zarobljeništva. Ipak bio je toliko ganut i uznemiren kad je čuo o ruševinama i propadanju Jeruzalema, toliko da je plakao. To je i dokaz njegove velike vjere u Boga svojih praotaca, da se u svojoj nevolji odmah krenuo moliti.

NEHEMIJINA MOLITVA

Razmotrimo neke aspekte ove prekrasne i dejlotvorne molitve: „O ,Jehova, Bože nebeski, Bože veliki, ti koji ulijevaš strah, koji čuvaš savez i iskazuješ milost onima koji te ljube i drže zapovijedi tvoje!“ (Neh. 1:5) Izraz preveden „veliki i koji ulijevaš strah“ je bolje preveden „uvelike cijenjen“. Bio je to ispravan koncept vrhovnog Božjeg veličanstva, kojeg je Nehemija cijenio. Ostatak 5 retka je direktan citat iz 5 Moj. 7:9, i pokazuje Nehemijinu upoznatost sa Biblijom.

Njegova se molitva nastavlja: „Molim te, neka uho tvoje bude pažljivo i oči tvoje otvorene da čuješ molitvu sluge svojega, koju ti danas upućujem cijeli dan i cijelu noć za sinove Izraelove, sluge tvoje, priznajući grijehe sinova Izraelovih kojima smo ti zgriješili!„ (Neh. 1:6) Ovo ukazivanje na Božje oči i uši na koncu nije preoholo. To je u potpunom skladu s jednim od dragocjenih Božjih obećanja koja je dao svom narodu: „Oči Jehovine gledaju pravednike i uši njegove slušaju vapaj njihov“ (Ps. 34:15) Salamun je u svojoj molitvi prilikom posvećenja Hrama rekao, „Sada te molim, Bože moj, neka oči tvoje budu otvorene i uši tvoje prignute na molitvu upućenu s ovog mjesta!“ (2 Ljet. 6:40)

PRISJEĆAJUĆI SE BOŽJEG OBEĆANJA

Nastavljajući se moliti, Nehemija ispovijeda ne samo svoje nego i grijehe cijelog Izraela. On je rekao, „Da, činili smo zlo pred tobom i nismo držali zapovijedi, uredbe i zakone koje si dao Mojsiju, sluzi svojemu.“Priznanje grijeha bi trebalo biti dio svake molitve. Tada se Nehemija u svojoj molitvi prisjetio nekih obećanja koja je Bog dao svom narodu: „Molim te, sjeti se riječi koju si zapovjedio Mojsiju, sluzi svojemu: Ako budete postupali nevjerno, ja ću vas rasijati među narode. A kad se potom vratite k meni i počnete držati moje zapovjedi i postupati po njima, budu li neki od vas rasijani i nakraj neba, odande ću ih sakupiti i odvesti na mjesto koje sam izabrao da ondje prebiva ime moje.“ (Neh. 1:7-9) Ovim se riječima Nehemija prisjetio da je Izraelov Bog, Bog koji je čuvar saveza, onaj koji će sigurno ispuniti ono što je obećao. Nehemija je to s vjerom ustvrdio. Tada je zaključio svoju molitvu posebno se osvrčući na nesretne stanovnike razrušenog Jeruzalema koji su se željeli vratiti Bogu i napredovati. On je rekao: „A oni su tvoji sluge i tvoj narod, koji si otkupio silom svojom velikom i rukom svojom jakom. O, Jehova, molim te da uho tvoje pazi na molitvu sluge tvojega i na molitvu slugu tvojih koji se od svega srca boje imena tvojega! Molim te, pomozi danas sluzi svojemu da uspije i daj da mu se ovaj čovjek smiluje!“ (reci 10, 11)

NEHEMIJINA JE MOLITVA USLIŠENA

Odgovor na Nehemijinu molitvu došao je iznenada i vjerojatno neočekivano. „Čovjek“ spomenut u njegovoj molitvi bio je Artakserks, kralj Perzije. On je bio priredio gozbu za svoje velikaše na kojoj je bila prisutna i kraljica. Možemo zamisliti da su gosti bili obučeni u svoje najbolje haljine i da su bili radosni što su bili u kraljevoj prisutnosti. Nehemija je kao i inače bio kralju s desna kako bi mogao okusiti hranu i vino prije nego ih se posluži kralju. Dok je posluživao vino, kralj je zapazio razliku između Nehemije i sretnih gostiju. Vidio je tugu koju nikada prije nije vidio. Artakserks je stavio svoju ruku na Nehemijino rame. Kralj ga je upitao, „Zašto ti je lice tužno, a nisi bolestan? To nije ništa drugo nego tuga u srcu.“ „A ja sam se vrlo uplašio“ napisao je Nehemija. (Neh. 2:2) Bojao se da kralj ne shvati pogrešno njegovu tugu u srcu. To bi moglo ukazivati na nezadovoljstvo, i gubitak interesa za svoje dužnosti- čak nelojalnost i izdaju. Međutim Nehemija je u vjeri brzo povratio svoju ravnotežu.

ODVAŽAN ZAHTJEV

Nehemija je tada shvatio da bi kraljev upit mogao biti Božje djelovanje, pružajući mu priliku koju je tražio. On je rekao kralju, „Neka je kralj živ dovijeka! Kako mi lice ne bi bilo tužno kad je grad gdje su grobovi praotaca mojih opustošen, a vrata su mu vatrom spaljena? A kralj mi je odgovorio: Što dakle tražiš? Uto sam se pomolio Bogu nebeskome.“ (reci 3, 4) Točne riječi koje je trebao izgovoriti kralju bile su spremne na njegovim usnama kao da su bile potaknute odozgo. On je nastavio, „a onda sam rekao kralju: Ako je kralju po volji i ako ti je mio sluga tvoj, pošalji me u Judu, u grad gdje su grobovi praotaca mojih da ga obnovim.

A kralj (kraljica je sjedila pored njega) me upitao pred kraljicom, ženom svojom, koja je sjedila pored njega: Koliko će trajati tvoj put i kad ćeš se vratiti? I kad sam mu naveo vrijeme, kralju je bilo po volji da me pusti.“ (Neh. 2:5, 6) Zaista, to nije bilo kratko vrijeme koje je Nehemija tražio. Znamo naime iz Neh. 5:14 da je on tražio, i bilo mu je odobreno, 12 godina odsutnosti s dužnosti kod kralja. Trebalo je puno hrabrosti Nehemiji tražiti to. Kralj je lako mogao smatrati obnovu Jeruzalemskih zidova i vrata činom pobune protiv njegove vladavine- željom Nehemije da postavi Izrael kao odvojenu i suparničku vladavinu, sa sobom kao kraljem. Kad je Nehemija zatražio ono što je zatražio stavio je svoj život na kocku. Međutim Bog je odgovorio na njegovu molitvu – „I kralj mi ih je dao, jer je dobra ruka Boga mojega bila nada mnom.“ Nehemija je vjerovao da će njegova molitva biti uslišena, premda nije znao kako i kada. On je planirao unaprijed sve što će biti potrebno za uspjeh njegovog pothvata ako se prilika za to ukaže- znajući što će tražiti od kralja. To je očito iz sljedeća dva retka: „I još sam rekao kralju: Ako je kralju po volji, neka mi se daju pisma za upravitelje s onu stranu Rijeke da me puste da prođem dok ne stignem u Judu, a i pismo za Asafa, čuvara kraljeve šume, da mi dade drva za gradnju vrata na Utvrdi uz hram, za gradski zid i za kuću u kojoj ću ja živjeti. I kralj mi ih je dao, jer je dobra ruka Boga mojega bila nada mnom. (reci 7, 8) Tako vidimo da je Nehemija imao neophodne materijale potrebne za rad u svojim mislima, pokazujući svoju punu vjeru da će Bog na neki način voditi tu stvar. To također podrazumijeva koliko je detaljno prethodno ispitao svog rođaka glede detalja o šteti koju je trebalo popraviti. Takvo predviđanje, temeljitost i mudrost bili su ugodni Bogu, a i kralj je bio impresioniran, koji nije samo odobrio Nehemijin zahtijev nego mu je dao i više nego što ga je tražio. Artakserks ga je imenovao upraviteljem Jude, i dao mu je jaku vojnu pratnju konjice, koja je dostojna upravitelja. (Neh. 2:9; 5:14)

NEHEMIJA ZAPOČINJE SVOJ NOVI POSAO

Četveromjesečno putovanje dovelo ga je u Jeruzalem, gdje su Nehemiju dočekali stanovnici opustošenog grada. On nije odmah otkrio razlog svog dolaska, niti činjenicu da je bio imenovan za njihovog upravitelja. Za njih on je bio samo jedan dostojanstvenik u posjetu, bogati mladi Hebrej koji je visoko dogurao na Perzijskom dvoru. To su mogli vidjeti iz njegove vojne pratnje i bogate karavane. On je najprije želio napraviti osobnu procjenu situacije. Nakon tri dana druženja s ljudima i nakon što se dobro upoznao s njima i njihovim plemenskim vođama, u tajnosti je napravio inspekciju razrušenog grada. Nakon što je sačekao da svi odu spavati, tada je na konju u pratnji svojih nekoliko pouzdanih slugu koji su pješačili obišao pod mjesečevim svjetlom razrušene zidove. Čitamo njegove vlastite riječi iz Neh. 2:12-16: „Potom sam ustao noću, ja i nekoliko ljudi sa mnom, ali nikome nisam govorio što mi je Bog moj stavio u srce da učinim za Jeruzalem. A nisam imao druge životinje osim one na kojoj sam jahao. I izašao sam noću na Dolinska vrata prema Izvoru velike zmije i krenuo prema Smetlišnim vratima.

Pritom sam pregledavao jeruzalemske zidine, što su bile srušene, i vrata njegova, što su bila vatrom spaljena. I prošao sam dalje do Izvorskih vrata i do Kraljeva jezerca, no ondje nije bilo mjesta da prođe životinja na kojoj sam jahao. Ali nastavio sam se noću uspinjati strminom što se uzdiže iz doline i dalje pregledavati zid. Potom sam se vratio i ušao na Dolinska vrata, i tako sam došao natrag. A namjesnici nisu znali kamo sam išao i što sam radio, jer do tada još ništa nisam rekao ni Židovima ni svećenicima ni dostojanstvenicima ni namjesnicima ni ostalima koji su obavljali posao.“

Sve je to bilo vrlo stresno iskustvo za Nehemiju. Ako je u prošlosti plakao kad je tek čuo za stradanja Jeruzalema koliko je tek savladan morao sada biti kad je to vidio vlastitim očima. Međutim sada se iz prve ruke upoznao s činjenicama. Ono što je vidio potvrdilo je opravdanost njegovog plana za ponovnu izgradnju. Sljedećeg jutra pozvao je zajedno stariješine i ugledne predstavnike naroda, i objasnio im pravi razlog svog dolaska. Pokazao im je svoje ovlasti od kralja Perzije, i ispričao im kako je Bog uslišio njegovu molitvu i kako je da uspije u tom svom pothvatu. Tada im je izložio metodu po kojoj je popravak mogao odmah početi. Čitamo njegove riječi u Neh. 2:17, 18: „Na koncu sam im rekao: Vidite da smo u teškom stanju:Jeruzalem je opustošen, a vrata su mu vatrom spaljena. Hajde da obnovimo jeruzalemski zid, da više ne budemo na porugu! I ispričao sam im kako je dobra ruka Boga mojega bila nada mnom, a prenio sam im i riječi koje mi je kralj kazao. A oni su na to rekli: Ustanimo i gradimo! I tako su ojačali ruke svoje za dobro djelo.“

Kako je brzo Nehemija bio u stanju inspirirati ljude. Učinio je to s primjerom svoje vlastite revnosti. Nakon što je narod rekao: „Ustanimo i gradimo!“ oni su krenuli na posao i Nehemija je radio s njima. Nema sumnje, on je radio sa svojim rukama jednako teško kao i bilo tko od njih, noseći kamenje i teške grede i mješajući mort za zidove.

POUKE OD NEHEMIJE

Razmotrimo sada neke od vrijednih pouka koje možemo naučiti iz ovog izvještaja. Premda je Nehemija bio vrlo mlad, kralj ga je smatrao veoma vrijednim jer je posjedovao rijetku sposobnost. To nas podsjeća na Pvalove riječi o Timoteju: „Neka te nitko ne podcjenjuje zbog tvoje mladosti, nego budi uzor vjernima u govoru, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći.“ (1 Tim. 4:12) Mlađu braću i sestre u našoj zajednici ne bi se trebalo podcjenjivati. Ne bi se trebalo pretpostavljati da su zbog svoje dobi nezreli u Kristu. To bi mogla biti ozbiljna pogreška. Sjećamo se također da je i Stjepan bio mlad čovjek. Međutim, u veoma kratkom vremenu, on je potvrdio svoj izbor i poziv. Gospod je smatrao Stjepana toliko važnim da se računao dostojnim časti da bude prvi koji slijedi Učiteljeve stope čak do u smrt kao mučenik. Činjenica da je Nehemija bio tako pažljivo odgajan u vjeri svojih otaca pouka je za one među nama koji su roditelji. Kao što je Nehemija bio rođen u Perziji i primio svoje formalno obrazovanje u toj poganskoj naciji, tako su i naša djeca podložna utjecajima sadašnjeg zlog svijeta. Međutim pobožni roditelji mogu suzbiti te utjecaje. Intenzitet Nehemijinih osjećaja za dobrobit Jeruzalema pokazuje da je to u njegovom slučaju bilo ostvareno. Slično tome, naša je prednost i dužnost poučavati našu djecu Istini, i usaditi u njih ljubav prema Gospodu i njegovom narodu. Kao što su Nehemiju njegovi roditelji poučavali hebrejskom jeziku, mi možemo poučavati našu djecu „jeziku“ Biblije. Kako možemo znati da ih Bog neće privući, i koristiti ih za uzvišenu službu, kao što je učinio s Nehemijom? Pripremimo ih zato za Učiteljevu moguću službu. Kao što je Nehemija bio u Perziji, ali nije bio Perzijanac, tako je i Kršćanin u svijetu ali nije dio njega. Isus je rekao o takvima, „Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta.“ (Ivan 17:16) Bez obzira kakav bio naš položaj u svijetu, visok ili nizak, naš bi primarni interes trebao biti dobrobit duhovnog Siona. Trebali bi smo imati intenzivne osjećaje prema Evanđeoskoj poruci i njenoj službi, moleći se za prilike, i biti spremni djelovati kada Gospod otvori put.

PRAVIO GRAD SA RAZRUŠENIM ZIDOVIMA

Ono što je naročito uznemirilo Nehemiju bilo je stanje jeruzalemskih zidova. Kao što je prethodno bilo citirano, dok je bio u Perziji dobio je izvještaj da su zidovi bili razrušeni i vrata vatrom spaljena; zbog toga je Nehemija sjeo i plakao. Bez zidova, Jeruzalem nije bio grad. Nije imao koheziju, integritet ni čast. Neprijatelji mogu upasti i opljačkati ga kad god požele. On je bio sinonim za ismijavanje. Po Nehemijinim vlastitim riječima, grad i narod bili su „na porugu“ (Neh. 2:17)

Kršćanska crkva koju su uspostavili naš Gospodin i apostoli, simbolično se naziva gradom Božjim. Pavao kaže, „Vi ste, naprotiv pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu, i desecima tisuća anđela, u sveopćem skupu, i skupštini prvorođenaca zapisanih na nebesima.“ (Hebr. 12:22, 23) Primitivnu crkvu moglo bi se usporediti sa gradom koji je imao zidove. Imala je integritet i koheziju. Držala se zajedno u jakoj vjeri u Kristovo Evanđelje, „vjeri koja je jednom zauvijek predana svetima.“ (Juda 3) Razumio se Božji veliki plan spasenja. Kao što se Iza.60:18 proročanski izrazio, „zidove svoje zvat ćeš spasenjem i vrata svoja slavom.“ Ova „najsvetija vjera“ bila je njezina zaštita protiv Protivnikovih napada. Zidovi zdravog učenja držali su Crkvu odvojenom i sigurnom. Međutim uskoro nakon što su apostoli zaspali smrtnim snom, zidovi duhovnog Jeruzalema počeli su se obarati. Pavao je to predvidio, rekavši, „Ja znam da će nakon mog odlaska među vas ući okrutni vukovi koji neće imati obzira prema stadu. I između vas samih dići će se ljudi koji će iznositi iskrivljena učenja.“ (Djela 20:29, 30) Lažna učenja i zli postupci počeli su se uvlačiti u crkvu. Pavlovo proročanstvo iz 2 Tim.4:3, 4 također se ispunilo: „Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po vlastitim željama gomilati sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima. I odvratit će uši od istine, a okrenut će se izmišljenim pričama.“Kako se veliki Antikristov sistem razvijao, zidovi Siona sve su se više rušili sve dok tijekom Mračnog srednjeg vijeka, nije ostalo gotovo ništa od prvobitne strukture zdravog učenja. Čak se i veliki kamen temeljac otkupnine izgubio među ruševinama. Tada je došla reformacija, i nešto od zidova počelo se podizati, unatoč velikom protivljenju. Davidova molitva iz Ps. 51:18 koja je našla svoj odjek među vjernim kršćanima bila je postupno uslišena, „Po milosti svojoj učini dobro Sionu, izgradi zidove jeruzalemske.“Istine koje su dugo bile izgubljene iz vida, postupno su bile ponovno otkrivane, i postavljene na njihovo odgovarajuće mjesto. Rad obnove se ubrzao. Tada se Krist vratio, i rukama „vjernog i razboritog roba“ (Mat. 24:45) struktura zdravog učenja bila u potpunosti obnovljena. Ne bi smo trebali zaboraviti da je Nehemija koristio staro kamenje koje je bilo oboreno da izgradi zidove Jeruzalema. On nije nabavljao nove. Bila je to stara, stara priča- „vjera…koja je jednom zauvijek bila predana svetima“- koja je bila obnovljena u korist duhovnog Izraela.

Postoji još jedno značenje za grad sa razrušenim zidovima. To je mnogo osobnija primjena a nalazimo je u Izrekama 25:28: „Kao grad razvaljen i bez zidova, takav je čovjek koje ne može obuzdati svoj duh. “Duh“ na kojeg se ovdje ukazuje odnosi na nečiji misaoni stav, misli koje kontroliraju naše postupke. Moramo ovladati našim mislima i maštom, i odbaciti sve ono što nam ne koristi kao Novom Stvorenju . Naša se borba vodi u umu. Novo se stvorenje razvija u umu. Novo stvorenje mora koristiti svoj tjelesni um kao svoje oruđe, učiniti ga zarobljenikom nove volje, uma Kristovog. Apostol Pavao je to sažeto naveo: „Jer rušimo kriva razmišljanja i svaku oholost koja se podiže protiv poznavanja Boga, obuzdavamo svaku misao da bi se pokorila Kristu.“ (2 Kor. 10:5) To nije nešto što se lako postiže, kao što ni popravljanje kamenovih zidova nije lako. Nehemija je bez sumnje jedan od onih vjernih na koje se proročanski ukazuje da će biti „kneževi po svoj zemlji“ (Ps. 45:16) On se uklapa u opis koji kaže da su oni „učinili što je pravedno, primili obećanja,…umaknuli oštrici mača, u slabosti bili ojačani. … (svijet ih nije bio dostojan)“, i konačno „zbog svoje vjere primili svjedočanstvo da su Bogu po volji.“ (Hebr. 11:33-39) Nehemijina nada u buduće ostvarenje Božjih obećanja , temeljena na vjeri, pokazana je u njegovim posljednjim zapisanim riječima – prilkadan zaključak naše lekcije: „Jeti me se Bože moj po dobru!“ (Neh. 13:31)