Um Sluge

„Jer ovo da se misli među vama što je i u Kristu Isusu, koji…uzevši obličje sluge postavši kao i drugi ljudi“ Filip. 2:5-7

Čast je biti slugom, za kršćanina koji služi s ispravnim duhom oponašajući Kristov primjer. On je došao na zemlju biti čovjekovim Otkupiteljem i tako je postao slugom svih. Isus, kojega bi smo se trebali truditi oponašati, ugledao se na primjer svog Nebeskog oca, koji je uvijek bio, i uvijek će biti najveći od svih slugu. Dok je plemenito služiti drugima, ipak pravi duh službe je onaj koji od nas traži ponizno raditi za druge, bez nade u priznanje ili nagradu. Iz našeg uvodnog teksta jasno je da postoji direktna veza između biti slugom i razviti „Kristov um“ jedinorođenog sina Božjeg. Isus je tokom svog predljudskog postojanja bio sluga svog Nebeskog Oca, tako što je bio njegov aktivni posrednik u svem stvaralačkom djelu. „I bez njega nije postalo ništa“ piše Ivan. (Ivan 1:3) U toj službi nije bilo gubitka reputacije niti potrebe da bude ponižen. Međutim njegova poniznost pokazala se u njegovoj spremnosti i želji da uvijek surađuje sa svojim Nebeskim Ocem, bez obzira što on zahtijevao od njega. Lucifer je u to vrijeme isto tako bio sluga Božji. Međutim, za razliku od Isusa, on je težio za višim položajem u svemiru od onog koji mu je bio dodijeljen. Rekao je u svom srcu, „Izjednačit ću se sa Svevišnjim“ (Iza. 14:14)

Možda je Pavao imao na umu Luciferov ambiciozan pravac kada je napisao glede Isusa, rekavši, „Koji, iako je bio u Božjem obličju, nije pomišljao na otimanje- da bude jednak Bogu.“ Umjesto toga, Pavao nastavlja on je bio spreman lišiti se reputacije i uzeti na sebe obličje sluge, „te postati sličan ljudima“ (Filip. 2:6, 7) Kakav drugačiji stav je pokazao onaj koji je sada uzvišen s desne strane Veličanstva na nebesima. Čovjek je bio stvoren da bude kralj zemlje, stoga ništa veći sluga od onih koji su bili stvoreni na različitim stupnjevima duhovnog postojanja. Razlog zašto je Isusovo ponizno služenje povezano sa tim što je postao čovjekom je pogrešno gledište koje je usvojila ljudska rasa. Čovjek je počeo vjerovati da su oni koji služe manje plemeniti od onih kojima se služi. Rijetko je neki sluga bio smatran jednakim onima kojima služi. Isus je postao „slugom“ u tom smislu što je njegova služba bila prezrena od ljudi- oni nisu prepoznali njenu važnost. Gledište palog čovjeka s obzirom na sluge, odražava se u stavu učenika prije Pedesetnice. Noć prije Isusovog raspeća među njima je izbila raspava o tome tko bi među njima trebao biti najveći. Oni su vjerovali da je njihov Učitelj trebao biti veliki vladar među ljudima, a da će oni biti blisko povezani s njim u Njegovom kraljevstvu. Svađali su se dakle oko toga koji će od njih biti najveći na tom vladalačkom položaju. (Mk. 9:33-37; Lk. 22:24) Isus je promatrao njihov pogrešni stav- pogrešan zato što je to bio stav svijeta. On im je rekao, „Kraljevi gospodare narodima i oni koji vladaju narodima nazivaju se dobrotvorima. Ali vi ne budite takvi! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi, a onaj koji predvodi neka bude kao onaj koji služi! Jer tko je veći, onaj koji je za stolom ili onaj koji poslužuje? Nije li onaj koji je za stolom? A ja sam među vama kao onaj koji poslužuje.“ (Lk. 22:25-27)

Ovdje Isus priznaje da su sa svjetskog gledišta oni kojima se služi cijenjeni više od onih koji im služe, ali da on uspostavlja novo gledište- naime, da su oni koji služe uistini najveći. Primjenjujući ovu pouku na svoje učenike on pojašnjava da je najveći među njima onaj koji služi najvjernije. Primjenjivanje ovog načela je jedna od stvari koje odvajaju prave Kristove sljedbenike od svijeta i prouzročuje da slijede pravac suprotan od duha svijeta. Pogrešno gledište svijeta što se tiče slugu je zbog čovjekovog pada u grijeh i sebičnost. S obzirom da je bio stvoren da bude kralj, vladalački instinkt postao je predominantan u paloj ljudskoj prirodi. Čovjek je trebao vladati nad nižim oblicima zemaljskog stvarstva, no ljudi su nastojali vladati jedni nad drugima.Na one koji su se uspjeli postaviti na visoke položaje autoriteta mnogi su počeli gledati kao na dobročinitelje ljudske rase. To nije Božje gledište. Jedna od značajnih karakteristika Stvoritelja je da je on sluga svojim stvorenjima. On je zaista, njihov najvjerniji sluga. Njegova veličina u srcima onih koji su mu vjerni nije zbog toga što je on njihov vladar, nego umjesto toga zato što im služi. Tisućama godina on je nastavio posluživati čak i one koji su se pobunili protiv njegove volje. Pali čovjek je uživao sve materijalne blagoslove koji čine mogućim život na zemlji zato što je Stvoritelj nastavio biti slugom. Kada se Isus ponizio tako što je postao slugom, on je oponašao duh svog Oca. Božje mišljenje o njemu bilo je uzvišeno kad se Učitelj ponizio u očima ljudi i služio im. Tajna Isusove sposobnosti da se stavi u neplemenit položaj pred ljudima, bila je u tome što je on veoma vrednovao cijenjenje svog Oca, kao neprocjenjivi posjed. Uzeo je na sebe obličje grešnog tijela da bi osudio grijeh u tijelu. Jedan od načina na koje je osudo grijeh bio je kada je govorio protiv iskrivljenog gledišta o tome što zapravo čini veličinu. Uz to što je dao svoj život kao otkupninu, dao je i primjer istinske pobožnosti svima koji se okreću od pobune protiv Boga ka stanju pomirenja s njim.

To što je dao taj primjer itekako ga je koštalo. Nije samo bila u pitanju hladna ravnodušnost od strane svijeta, nego su i mržnja i prezir bili usmjereni prema Učitelju sve do njegove smrti. Kao što Apostol objašnava, „postavši poslušan do same smrti, a smrti na križu.“ (Filip. 2:8) To je bila poslušnost posredstvom poniznosti- naime, pokazujući da je biti sluga sa božanskog gledišta cijenjeno kao najuzvišeniji oblik poslušnosti, i dostojan najvećeg uzvišenja. (reci 9-11) Isus je trpio čak „smrt na križu“. To je bila smrt kriminalaca u Isusovim danima. Bila je to polagana, bolna smrt. Sa Učiteljevog gledišta ono što je bilo gore od fizičke boli bila je sramota povezana s time. Sin Božji, koji je bio svakodnevna radost svom Ocu,poslan u svijet da postane velikim kraljem, razapet je zbog optužbi za bogohuljenje i izdaju. Sva spletkarska sposobnost palih ljudskih srca i umova, potpomognuta od strane Sotone, palog Lucifera, bila je zaokupljena s tim da ga osramoti i ismijava. Ipak u svom najvećem poniženju, Isus je nastavio služiti svojim optužiteljima kako bi im u budućnosti pružio priliku za vječni život. Osporavajući njegovu veličinu, prezirući veliki svećenici, pismoznanci i stariješine vikali su, „Drugima pomože, a sebi nemože pomoći“ (Mat. 27:41,42) Kako su samo malo razumijeli da je time što je odbio služiti sebi na način kako su ga izazivali, Isus zapravo omogućavao spasenje i za njih i za cijelu palu ljudsku rasu. Uistinu to je bio najviši oblik službe kojeg je netko mogao vršiti u korist palog čovjeka.

NAJPRIJE SLUŽBA- ZATIM UZVIŠENJE

Isusu je gorčina ljudskog nerazumijevanja i negodovanja bila više nego nadoknađena sa slatkoćom razumijevanja i priznanja njegovog Oca. Isus se ponizio da služi palom čovjeku, a oni su ga zbog svog izopačenog i sebičnog gledišta, ponizili i ubili. Njegovo poniženje u očima palog tijela, međutim, bilo je čast i veličina u očima njegova Oca. „Zato i Bog njega povisi i darova mu ime koje je veće od svakoga imena. Da se u ime Isusovo pokloni svako koljeno onih koji su na nebu i na zemlji i pod zemljom. I svaki jezik da prizna da je Gospodin Isus Krist na slavu Boga Oca.“ (Filip. 2:9-11)

Ovo je fundamentalno važna lekcija za sve one koji tvrde da slijede Isusove stope, jer ju je apostol uveo rekavši, „Jer ovo da se misli među vama što je i u Kristu Isusu.“ (Filip. 2:5) Da ne izgubimo iz vida veoma jednostavan i praktičan način na koji možemo očitovati Kristov um, on je također objasnio, „i ne gledajte samo na vlastitu korist nego i na korist drugih.“ (Filip. 2:4) Razlog za „svađu“ među učenicima tijekom posljednje Pashalne večere bilo je pitanje tko bi trebao biti najveći među njima. Svaki od njih gledao je na svoje interese, prezirući interese drugih. To je bio pogrešan način, sebičan način, Sotonin način traženja veličine. Konačni, izrečeni neuspjeh ovog „samo-ja“ puta dobro je prikazan sa kontrastnim iskustvima predljudskog Isusa (grč. Logos) i Lucifera. Lucifer je razmišljajući o uzurpaciji Boga, gledao samo na vlastite interese.Njegov će pravac na koncu završiti u vječnoj sramoti i smrti. Logos se ponizio , postao je niže prirode od one u kojoj je bio prvobitno stvoren, i nastavio je pravac poniznosti čak do smrti na križu. On je sada uzvišen do božanske prirode, i na poziciju s desna božjeg prijestolja. (Filip. 2:6; Hebr. 12:2)

Učenici još nisu bili naučili tu lekciju. Oni su željeli biti velikima, i nisu znali ni za koji drugi način postizanja te veličine osim na račun drugih. Oni nisu razumijeli, a nisu ni mogli, sve dok nisu bili prosvjetljeni Svetim Duhom, da je pravi put do veličine i slave, put službe- stavljajući interese drugih ispred vlastitih. Tu je lekciju teško naučiti i duhom rođenim Isusovim sljedbenicima danas, i još teže prakticirati. Ima puno lukavih filozofija sebičnog ljudskog razmišljanja koji pokušavaju uvjeriti Nova Stvorenja u Kristu da je put samoodricanja, službe, i žrtve ekstreman i nepotreban. Ovakva razmišljanja imaju tendenciju utjecati na nas i kao pojedince i kao grupu. Mogli bi smo npr. pokušavati uvjeriti sebe i druge da je preostalo malo vremena da mislimo na druge, da bi smo preostale dane našeg zemaljskog puta trebali posvetiti pripremanju sebe za uzvišenje u Kraljevstvo bez obzira na druge. Kakvo površno razmišljanje i kako samo godi tijelu. U stvarnosti, Isus je cijeli svoj život proveo služeći interesima drugih, umjesto da se pripremao za uzvišenje. Vrhunac njegovog života, kojeg je u potpunosti potrošio na druge, bio je dosegnut na križu, i tamo se kvalificirao za svoj sadašnji viši položaj, dajući sebe kao otkupninu za sve- konačni čin njegovog života službe.

Vrijeme nikada ne može biti prekratko da je prekasno služiti drugima. Dok je Isus visio na križu,uputio je poruku nade umirućem zločincu, govoreći mu o nadi u obnovu raja. Zar ne bi bilo kontra pravom duhu službe zbog čega je došao na svijet da je Isus tada u tom zadnjem momentu odlučio da će misliti samo na svoje interese, i da je zatvorio uho znatiželjnom kriminalcu? Čak i tijekom ovih posljednjih sati na križu on je služio zaboravljajući sebe i misleći na druge.

Biti sluga drugima prodire u svaku fazu kršćanskog života i pomaže načiniti je božanskom. Pomaže izgladiti poteškoće koje se mogu pojaviti u našoj zajednici. Mnogi problemi koji nastaju među braćom u Kristu postoje zato što jedan ili više pojedinaca u skupštini pokazuju malo više interesa za sebe nauštrb interesa drugih. Brat naprimjer može biti naizgled prožet duhom službe, ali ipak gledati na to sa stajališta biti istaknut pred braćom kao učitelj. Takav stav nije pravi duh službe, nego ono što je Isus opisao kao duh Neznabožaca, koji se vladajući nad drugima smatraju dobročiniteljima. Osim toga to je stav koji može izazavati svađu i rivalstvo među Božjim narodom. Duh prave poniznosti u službi potiče pojedinca da se žrtvuje za dobro drugih, i bez očekivanja bilo kakve sadašnje nagrade u smislu cijenjenja, hvale ili položaja časti. To je duh u kojem je netko voljan služiti nezapaženo i neznano, i ako treba pod cijenu pogrešnog prikazivanja i progonstva. U tome nam je Isus najbolji primjer, koji se lišio svog ugleda, ali je u određeno vrijeme bio uzvišen, ne sam od sebe, već od svog Nebeskog Oca. „Ponizimo se stoga, pod moćnu ruku Božju, da bi nas uzvisio kad bude vrijeme.“ (1 Pet. 5:6)